Onaj koji istinski radi na njivi Gospodnjoj, pored iskustva vlastitih dostignuća, ima i iskustvo neizmjerne veličine svoga gospodara, koja se očituje u mnogočemu, i iznad svega što nas je toliko uzljubio i poslao Sina svoga da nas spasi.
Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Zašto mi nepravdu iznosiš pred oči? ( usp. Hab 1, 2 – 3). Vjerujem da nam je svima poznat ovaj vapaj, iz prvog čitanja današnjeg misnog slavlja, kojega prorok Habakuk izriče ojađen patnjama svoga naroda za vrijeme progonstva, ne stoga što smo često, čitajući Sveto pismo, razmatrali knjigu proroka Habakuka, nego što ova jadikovka nerijetko izađe i iz naših usta. Ili bolje rečeno, usudio bih se reći da je ona dio našega ljudskog iskustva, koje zna biti prožeto i besmislom i jadom svake vrste iz kojega baš i ne vidimo izlaza. Pitamo se: gdje je tu Bog? Zašto ga sada nema kada ga najviše trebam? Mogla bi se još pokoja tužbalica nadopisati, ali neka ovo bude dovoljno. Jasno je o čemu se radi.
Čini mi se da ponekad zna biti vrlo teško suočiti se s nekom bolnom situacijom u kojoj se nalazimo i da pritom znamo zaglušiti dobivši savjet koji bi nas uputio na vjernost Gospodinu. Ali... Uvijek postoji to ali, koje će nam ipak pomoći da se izdignemo iznad očaja. Kako?
Valjalo bi malo analizirati našu vjeru, na koga nas upućuje, komu ili čemu vjerujemo. Velik će problem biti ako budemo odgovarali na pitanje čemu vjerujemo, i bojim se da se nećemo riješiti naših patnja. Jer ako vjerujem da će mi biti bolje samo ako se riješi neki problem koji me muči, i da ću potom postati žarči vjernik i napokon postati sretan čovjek, moglo bi se dogoditi da taj sretni događaj ipak ne dotakne ono bitno u nama i da će nam samo na izvan izgledati da se nešto popravilo, a nutrina bi ostala prazna. Stoga je najvažnije povjerovati Gospodinu kao takvom, a ne Gospodinu preko nekog čudesnog zahvata. To bi se moglo prereći i tako što nam Bog ne bi smio biti iznad svega neka potreba, nego iznad svega ljubav! Dobro, potreba je važna. Bog nam jest potreban u životu i On rado pritječe nama u pomoć, ali On je iznad svega ljubav, besplatnost! I taj odnos ljubavi prema Bogu treba postati naša životna istina bez koje nećemo postati istinski Njegovi.
Zato Isus neće uslišiti molbu apostola da im umnoži vjeru, bar ne onda kada su ga zamolili ( usp. Lk 17,5). On im, naprotiv, tumači koliko i naoko mala vjera može učiniti. Vjera, i to ona koja se umnaža iz dana u dan, je nama jako potrebna, ali mi nismo kršćani da bi nam se iznad svega umnažala vjera, nego da bismo iznad svega ljubili Gospodina! To je ta razlika između potrebe i ljubavi. Dakle, prvo ljubav, pa potom sve ostalo.
U ovom kontekstu ćemo moći na pravi način tumačiti i drugi dio današnjeg evanđelja koji govori o beskorisnom sluzi (usp. Lk 17, 7 – 10). Zašto bismo se nazivali beskorisnim slugama ako učinimo nešto čudesno, naravno u ljudskom dometu čudesno? Zašto bismo sami sebe ponižavali? A je li to ustvari ponižavanje samoga sebe? Usudio bih se reći da je nazivanje samoga sebe slugom beskorisnim zapravo veličanje Gospodina, a ne ponižavanje sebe. Onaj koji istinski radi na njivi Gospodnjoj, pored iskustva vlastitih dostignuća, ima i iskustvo neizmjerne veličine svoga gospodara, koja se očituje u mnogočemu, i iznad svega što nas je toliko uzljubio i poslao Sina svoga da nas spasi, da nam bude blizu i pokaže nam ljubav koja ljubi do kraja. Istinski Kristov učenik ostaje zapanjen pred svime što za nas čini naš gospodar i ne preostaje mu ništa drugo nego prignuti koljena i pasti nice pred Gospodom, kako slušamo u današnjem psalmu (usp. Ps 95, 6).
Naravno, iskustvo susreta se događa kontinuirano. Ono je proces koje traje cijeloga života. I isplati se. To nam danas poručuje i sveti Pavao. Isplati se raspirivati milosni Božji dar, zlopatiti se za evanđelje, jer nam Bog nije dao duh bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora ( usp. 2Tim 1, 6 – 8). I zato se ne treba stidjeti svjedočanstva za Gospodina (usp. 2Tim 1, 8), koji je poručio proroku Habakuku na njegovu tužbalicu, da će odista doći i da zakasniti neće (usp. Hab 2, 3).
Čini mi se da ponekad zna biti vrlo teško suočiti se s nekom bolnom situacijom u kojoj se nalazimo i da pritom znamo zaglušiti dobivši savjet koji bi nas uputio na vjernost Gospodinu. Ali... Uvijek postoji to ali, koje će nam ipak pomoći da se izdignemo iznad očaja. Kako?
Valjalo bi malo analizirati našu vjeru, na koga nas upućuje, komu ili čemu vjerujemo. Velik će problem biti ako budemo odgovarali na pitanje čemu vjerujemo, i bojim se da se nećemo riješiti naših patnja. Jer ako vjerujem da će mi biti bolje samo ako se riješi neki problem koji me muči, i da ću potom postati žarči vjernik i napokon postati sretan čovjek, moglo bi se dogoditi da taj sretni događaj ipak ne dotakne ono bitno u nama i da će nam samo na izvan izgledati da se nešto popravilo, a nutrina bi ostala prazna. Stoga je najvažnije povjerovati Gospodinu kao takvom, a ne Gospodinu preko nekog čudesnog zahvata. To bi se moglo prereći i tako što nam Bog ne bi smio biti iznad svega neka potreba, nego iznad svega ljubav! Dobro, potreba je važna. Bog nam jest potreban u životu i On rado pritječe nama u pomoć, ali On je iznad svega ljubav, besplatnost! I taj odnos ljubavi prema Bogu treba postati naša životna istina bez koje nećemo postati istinski Njegovi.
Zato Isus neće uslišiti molbu apostola da im umnoži vjeru, bar ne onda kada su ga zamolili ( usp. Lk 17,5). On im, naprotiv, tumači koliko i naoko mala vjera može učiniti. Vjera, i to ona koja se umnaža iz dana u dan, je nama jako potrebna, ali mi nismo kršćani da bi nam se iznad svega umnažala vjera, nego da bismo iznad svega ljubili Gospodina! To je ta razlika između potrebe i ljubavi. Dakle, prvo ljubav, pa potom sve ostalo.
U ovom kontekstu ćemo moći na pravi način tumačiti i drugi dio današnjeg evanđelja koji govori o beskorisnom sluzi (usp. Lk 17, 7 – 10). Zašto bismo se nazivali beskorisnim slugama ako učinimo nešto čudesno, naravno u ljudskom dometu čudesno? Zašto bismo sami sebe ponižavali? A je li to ustvari ponižavanje samoga sebe? Usudio bih se reći da je nazivanje samoga sebe slugom beskorisnim zapravo veličanje Gospodina, a ne ponižavanje sebe. Onaj koji istinski radi na njivi Gospodnjoj, pored iskustva vlastitih dostignuća, ima i iskustvo neizmjerne veličine svoga gospodara, koja se očituje u mnogočemu, i iznad svega što nas je toliko uzljubio i poslao Sina svoga da nas spasi, da nam bude blizu i pokaže nam ljubav koja ljubi do kraja. Istinski Kristov učenik ostaje zapanjen pred svime što za nas čini naš gospodar i ne preostaje mu ništa drugo nego prignuti koljena i pasti nice pred Gospodom, kako slušamo u današnjem psalmu (usp. Ps 95, 6).
Naravno, iskustvo susreta se događa kontinuirano. Ono je proces koje traje cijeloga života. I isplati se. To nam danas poručuje i sveti Pavao. Isplati se raspirivati milosni Božji dar, zlopatiti se za evanđelje, jer nam Bog nije dao duh bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora ( usp. 2Tim 1, 6 – 8). I zato se ne treba stidjeti svjedočanstva za Gospodina (usp. 2Tim 1, 8), koji je poručio proroku Habakuku na njegovu tužbalicu, da će odista doći i da zakasniti neće (usp. Hab 2, 3).
