Prkosni lik u ovoj priči koji se nikako ne mijenja, je otac, otac koji je izgubljen u samo jednoj stvari: Ljubav. Ona je ta koja mu priječi da se ne mijenja i da djeluje samo po njoj, a da druge mijenja pomoću nje.
Lk 15, 1-3.11-32
Evanđelje koje Crkva stavlja na četvrtu (radosnu) korizmenu nedjelju je i više nego poznato. Davno zapamćena i toliko puta poslušana priča o milosrdnom ocu i njegovu izgubljenu sinu daje nam lijepu sliku za još odlučniju pripremu za nadolazeće vazmene dane te nam služi kao motivacija za dublji ulazak u same sebe, naše međuljudske odnose, ali nas nadasve nuka da pogledamo na naš odnos s Bogom.
Na početku izvještaja oko Isusa susrećemo jednu omraženu skupinu ljudi u tadašnjem društvu: carinike i grešnike. Evanđelist kaže da su se u to vrijeme svi takvi oko njega skupljali. Zanimljivo. Ljudskim očima gledano, ti omraženi ljudi dolaze k Isusu da ga slušaju te traže od njega nešto što kod drugih nisu mogli pronaći, dok s druge strane vidimo tadašnju duhovnu i vjersku elitu sastavljenu od pismoznanaca i farizeja koji mrmljaju na ono što im oči pružaju. Što ti carinici i grešnici imaju tražiti od Isusa, običnog tesara koji, usput budi rečeno, uopće ne dolazi iz plemena iz kojeg je obećan Mesija? Isusa kojeg mi želimo ubiti jer širi krivovjerje poput ljubavi prema neprijatelju ili da se ne daj Bože ozdravi nekoga u subotu. No nije ni u tome kraj. On čak kuje spletku u narodu jer ne želi da naša farizejska pravednost bude mjerodavna za baštinu Kraljevstva nebeskoga. Strašno. Mi koji smo Bogom objavljenim zakonima još nadodali naše ljudske kako bi ljudima pokazali da smo mi ta grupa koja će prva prepoznati Obećanoga, ili ako bude sreće da je on čak jedan od nas, među nama. I on da nas naziva obijeljenim grobovima. Ne samo da ga treba ubiti, nego ga izbrisati iz svakoga sjećanja u pojedincu. No davno reče Bog po piscu Prve knjige o Samuelu: „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu.“ Tko je tu ustvari izabrao bolji dio? Ogavni grešnici koji slušaju ili dobri i blagi farizeji koji mrmljaju? No Isus nastupa kao i prema farizeju Šimunu prije nekoliko dana, onako, božanski: „Imam ti nešto reći.“ I otpočne prispodobu… „Čovjek neki imao dva sina.“
Na pladanj nam se stavljaju tri lika: Otac, stariji i mlađi sin. Svatko u svom svijetu i svatko u tom istom svijetu ni više ni manje nego izgubljen.
Mlađi sin, zaluđen za dijelom svoje baštine koju bahato traži od oca odlazeći od njega, pomišlja kako je taj trenutak najbolji da ode i krene živjeti sam. Po svom. Izgubljen u svojoj sljepoći, odlazi u daleku zemlju te počinje ostvarivati svoj pomno osmišljeni plan. Ista ta sljepoća nakon nekog vremena nestaje kad nestaje i baštine. Pretpostavimo da se radi o novcu kojeg je nemilice trošio na prolazne užitke i stjecanje još privremenije slave. No kad zagusti, kad je počeo oskudijevati shvaća da „nije u šoldima sve“. Ima nešto dublje u toj baštini koju mu je otac pripravio i koju mu je vjerojatno htio dati kad bi za to došlo odgovarajuće vrijeme. Sljepoća koja je davala sinu sigurnost, odjednom je spala te zbilja stvarnoga svijeta mu udara ćušku pomoću koje shvaća da je najbolje vratiti se i priznati svoj status mlađeg, neiskusnijeg sina, točnije, priznati se carinikom i grešnikom, onim omraženim.
S druge strane imamo starijega sina. Ni po čemu nije vrijedan osude. Izvršava svoje obveze, služi ocu kako zna i kako misli da je najbolje, ali srce ostaje zatvoreno. Smatra da će pomoću svojih zasluga dobiti baštinu koja ga čeka. Ako sve budem dobro radio, makar i ne htio sve činiti, bit će dobro i otac će me najviše voljeti. Svrstava se među elitu. Trenutak kad ga njegova sljepoća napušta, je taj kobni susret između oca i onoga omraženog sina dok je on radio u polju. On u istoj toj sljepoći ne prepoznaje očevo milosrđe i ljubav prema obojici svojih sinova. Ne shvaća da ga otac jednako voli kao i mlađega te da se s ljubavlju i raspoloživosti srca uzima onaj dio baštine koji oko nije vidjelo, uho nije čulo i u srce nije ušlo.
Prkosni lik u ovoj priči koji se nikako ne mijenja, je otac, otac koji je izgubljen u samo jednoj stvari: Ljubav. Ona je ta koja mu priječi da se ne mijenja i da djeluje samo po njoj, a da druge mijenja pomoću nje. Ona je ta koja je napravila lom u obojici sinova, ljubav koja liječi slomljeno srce razvratnog sina i koja lomi okove srca onoga starijega koji malo po malo shvaća da ista ta u djelo provedena ljubav, je kadra uvesti ga u radost baštine svoga oca.
Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. (Mudr 11, 24).
