Mi trebamo biti „dobri“, dok drugi mogu, i vjerojatno hoće, u određenim trenutcima biti zli prema nama. Svašta…
Lk 6, 27-38
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Vama koji slušate velim: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.
Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine.
Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati.
Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostivi prema nezahvalnicima i prema opakima.
Budite milosrdni kao stoje Otac vaš milosrdan.
Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osudujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.«
Vrlo je vjerojatno da smo se svi barem jednom u životu susreli s osobom koja, kad s njom pričamo, uopće ne obraća pozornost na ono što joj se govori, ma kakvog god sadržaja bila upućena joj poruka. Samim time, svjesno ili nesvjesno, i ona šalje određenu poruku. Pritom valja uzeti u obzir i trenutno stanje te osobe. Tko zna što ju opterećuje, čemu se nada, od čega strahuje. Isti pozadinski procesi vrijede i za nas koji smo započeli razgovor. Ni po čemu ne odstupamo od drugih osoba po emocionalnoj uvjetovanosti. No za oba sugovornika vrijedi pravilo da mogu birati način na koji žele pristupiti razgovoru, tj. slobodno izabrati točku na koju će usmjeriti svoju pažnju. Da ne ulazimo dublje u moguće komunikacijske ishode i analize, pažnju želimo usmjeriti na jednu možebitnu ključnu točku ovog evanđeoskog ulomka, kojeg smo čuli na liturgijskom slavlju ili tko zna koliko puta pročitali ili se s njim susreli u različitim životnim scenarijima. Možda je u toj točki sadržan sukus danog nam izvještaja.
Postoji jedna izrazito provocirajuća riječ koju je Gospodin upotrijebio u svom govoru. Naime, kako sam kaže, obraća se onima koji ga slušaju. I to je sasvim u redu. Ništa posebno. U tom slučaju, potrebno je još jednom ponoviti: obraća se onima koji ga slušaju! A, ne daj Bože, da se Isusa ne sluša. Jer je on Bog. On je onaj kojeg su proroci navijestili kao onoga koji ima doći i otkupiti narod od grijeha i izbaviti ga iz egzistencijalnog ropstva. Njegov je autoritet neupitan. No je li to baš tako?
U ovoj riječi kao da nam, po tko zna koji put, želi ponovno u svijest dozvati činjenicu da je naše uho nebrojeno mnogo puta ugođeno da sluša zvukove nekih drugih glasnica, tj. nekih drugih izvora koji govore o istim situacijama o kojima on govori, ali sa završetkom koji se temeljito razlikuje od njegova. Jer tko to, molim vas lijepo, želi čuti da treba blagoslivljati onoga koji ga proklinje? Ili, ako je to odveć jednostavno, da imperativno shvati nalog da okrene i drugi obraz kad je već primio udarac po jednom obrazu? Štoviše, još nelogičnijim možemo tretirati završetak ovog dijela izvještaja, gdje Isus zaključuje kako bismo trebali činiti ono što želimo da drugi nama čine. Prema tome, mi trebamo biti „dobri“, dok drugi mogu, i vjerojatno hoće, u određenim trenutcima biti zli prema nama. Svašta…
Bilo bi krivo pojmiti Isusa kao nekog prosječnog mirotvorca koji se želi uzdići iznad kaznenog prava određenog društva. Ni po čemu mu nije namjera reći da, primjerice, ako nam netko ubije jednog roditelja da mu velikodušno trebamo ponuditi i drugoga. Ne. Kao da mu je nakana reći ono što ovim recima odzvanja dvije tisuće godina: Ti prekini lanac! Ti budi mir! Ne dopusti da zlo uzima maha u svijetu, jer si i ti dio svijeta koji ti je povjeren, dragi moj čovječe! Parafrazirajući svetoga Franju iz Asiza, pred tobom je, prijatelju, instrumentarij mira kojeg isključivo Bog daje i koji on jest.
Ali upravo te zbog toga Isus provocira da ga slušaš. Jer kršćanstvo nije religija elite, nego onih koji kršćanstvo trebaju, upravo zbog toga jer je utemeljeno na uzajamnom odnosu. Jer zahvaća čitavog pojedinca koji je u relaciji s osobom koja je prošla svaki mogući zaplet upisan na legendi karte čovječanstva. Jer je slušala nekog drugog.
