Zanimljivi su ljudski osjećaji. Zanimljiva je čovjekova ćud, njegova narav i karakter...
Zanimljivi su ljudski osjećaji. Zanimljiva je čovjekova ćud, njegova narav i karakter. Ponekad nam jedan dan donese čitav spektar raspoloženja, a ponekad nas uhvati samo jedno i ne pušta neko vrijeme. Dovoljna je i sitnica da odmah promijenimo izraz lica i prijeđemo u neko drugo stanje. A ta „stanja“ često nam donesu i neke zamišljene „ovlasti“. Pa onda dajemo prava ljudima i oduzimamo ih, a da se i ne pitamo odakle nama samima pravo na to. Sudimo, mjerimo, nagrađujemo, a sve to po svojim mjerama i po svojim pravilima. Baš poput farizeja u današnjem Evanđelju.
Evanđelist Luka prenosi nam Isusove riječi o sinu koji uzima svoj dio imanja, odlazi, troši sve živeći razvratno i na kraju se kaje i vraća ocu tražeći oprost. Teško je to shvatiti, razumjeti, teško je slomiti onaj ponos u sebi, dopustiti da ljubav prevlada i oprostiti. Otac to uspijeva, ali stariji sin ne! Ljubomora i srdžba prevladavaju. On ne pruža bratu novu priliku. Ne dopušta svome srcu povjerovati u bratovu promjenu. U njegovim očima već je imao svoje mjesto; mjesto razvratnika i neodgovornog brata. Već ga je stavio u okvir iz kojeg nije mogao van, ma koliko se trudio ili mijenjao. Zar nam to svima nije jako dobro poznato? Kako često ljude „trpamo u ladice“, sortiramo ih prema nekim svojim odrednicama; on je ovakav, on je onakav…i to se ne da lako mijenjati. Postavljam se u ulogu starijeg sina i ne znam kako bih sam reagirao. A možda se samo bojim priznati i napisati da sam sličniji starijem sinu, nego ocu. Iako ne stoji u Evanđelju, ipak mislim da je i starijem bratu bilo stalo do oca i do tog „raskalašenog baštinika“, i da se kasnije radovao zbog bratovog povratka. Prispodoba traži od nas da sami napišemo kraj, a moj bi izgledao tako.
Usprkos svemu, očev lik daje Evanđelju pravi smisao; oproštenje! Oprostiti bez pitanja, oprostiti bez prebacivanja, osuđivanja, bez oklijevanja i odmah! Otac se nije svađao sa sinom, pustio ga je da ode s bogatstvom, dao mu je slobodnu volju, a kad se vratio, samo ga je zagrlio i još k tome proslavio njegovo „novo rođenje“. Slika milosrdnog oca slika je našeg nebeskog Oca, koji nam prašta svaki put kad ga ponizna srca zamolimo. Bezuvjetna ljubav Očeva često nije logična našoj logici i jedini naš odgovor njoj je zahvalnost.
Nije lako oprostiti. Da bi oprostio moram znati zašto opraštam, koji je cilj opraštanja i zašto je uopće važno oprostiti. Isus kaže Petru da trebamo oprostiti do sedamdeset puta sedam. Čini se mnogo i zahtjevno. Opraštam zbog ljubavi prema Ocu, zbog ljubavi prema Sinu, koji se za mene i za tebe predao, mučen bio i na križu izdahnuo. Ako je meni Otac oprostio, odakle mi pravo drugačije postupati sa svojim bratom? Tu trebam dopustiti Gospodinu da djeluje u meni.
Možda je dobro, Gospodine, da me lišiš svega, kako bi mi ostao na kraju samo Ti. Možda je dobro da me učiniš bespomoćnim i bijednim, kako bih pronašao snagu u Tebi. Pošalji mi i suze ponekad da me pročiste, da proplačem nad svojim grijesima i shvatim da je jedini njihov smisao da preko njih još jače Tvoju ljubav upoznam. Dobro je da me praznog nekad ostaviš, poput pustinje da budem suh, jer onda dolaziš Ti i mijenjaš moje srce. Možeš svoju ljubav u nj uliti tek kad je prazno od zemaljskih navezanosti. Tvoja ljubav, Gospodine, sve nanovo promijeni, kadra je učiniti i mnogo više no što možemo zamisliti.
Ma koliko lutali i poput ovog sina bili izgubljeni, Otac čeka raširenih ruku upravo ondje gdje smo se od Njega odvojili. Potrebno je priznati pogrješku, ustati i krenuti. Isus kad je pao nije ostao pod križem ležati. Ustao je da bismo Ga mogli slijediti. Još uvijek imamo vremena ustati i poći k Ocu! Imamo vremena pasti na koljena i tražiti oproštaj! Još uvijek imamo vremena krenuti iznova!
Evanđelist Luka prenosi nam Isusove riječi o sinu koji uzima svoj dio imanja, odlazi, troši sve živeći razvratno i na kraju se kaje i vraća ocu tražeći oprost. Teško je to shvatiti, razumjeti, teško je slomiti onaj ponos u sebi, dopustiti da ljubav prevlada i oprostiti. Otac to uspijeva, ali stariji sin ne! Ljubomora i srdžba prevladavaju. On ne pruža bratu novu priliku. Ne dopušta svome srcu povjerovati u bratovu promjenu. U njegovim očima već je imao svoje mjesto; mjesto razvratnika i neodgovornog brata. Već ga je stavio u okvir iz kojeg nije mogao van, ma koliko se trudio ili mijenjao. Zar nam to svima nije jako dobro poznato? Kako često ljude „trpamo u ladice“, sortiramo ih prema nekim svojim odrednicama; on je ovakav, on je onakav…i to se ne da lako mijenjati. Postavljam se u ulogu starijeg sina i ne znam kako bih sam reagirao. A možda se samo bojim priznati i napisati da sam sličniji starijem sinu, nego ocu. Iako ne stoji u Evanđelju, ipak mislim da je i starijem bratu bilo stalo do oca i do tog „raskalašenog baštinika“, i da se kasnije radovao zbog bratovog povratka. Prispodoba traži od nas da sami napišemo kraj, a moj bi izgledao tako.
Usprkos svemu, očev lik daje Evanđelju pravi smisao; oproštenje! Oprostiti bez pitanja, oprostiti bez prebacivanja, osuđivanja, bez oklijevanja i odmah! Otac se nije svađao sa sinom, pustio ga je da ode s bogatstvom, dao mu je slobodnu volju, a kad se vratio, samo ga je zagrlio i još k tome proslavio njegovo „novo rođenje“. Slika milosrdnog oca slika je našeg nebeskog Oca, koji nam prašta svaki put kad ga ponizna srca zamolimo. Bezuvjetna ljubav Očeva često nije logična našoj logici i jedini naš odgovor njoj je zahvalnost.
Nije lako oprostiti. Da bi oprostio moram znati zašto opraštam, koji je cilj opraštanja i zašto je uopće važno oprostiti. Isus kaže Petru da trebamo oprostiti do sedamdeset puta sedam. Čini se mnogo i zahtjevno. Opraštam zbog ljubavi prema Ocu, zbog ljubavi prema Sinu, koji se za mene i za tebe predao, mučen bio i na križu izdahnuo. Ako je meni Otac oprostio, odakle mi pravo drugačije postupati sa svojim bratom? Tu trebam dopustiti Gospodinu da djeluje u meni.
Možda je dobro, Gospodine, da me lišiš svega, kako bi mi ostao na kraju samo Ti. Možda je dobro da me učiniš bespomoćnim i bijednim, kako bih pronašao snagu u Tebi. Pošalji mi i suze ponekad da me pročiste, da proplačem nad svojim grijesima i shvatim da je jedini njihov smisao da preko njih još jače Tvoju ljubav upoznam. Dobro je da me praznog nekad ostaviš, poput pustinje da budem suh, jer onda dolaziš Ti i mijenjaš moje srce. Možeš svoju ljubav u nj uliti tek kad je prazno od zemaljskih navezanosti. Tvoja ljubav, Gospodine, sve nanovo promijeni, kadra je učiniti i mnogo više no što možemo zamisliti.
Ma koliko lutali i poput ovog sina bili izgubljeni, Otac čeka raširenih ruku upravo ondje gdje smo se od Njega odvojili. Potrebno je priznati pogrješku, ustati i krenuti. Isus kad je pao nije ostao pod križem ležati. Ustao je da bismo Ga mogli slijediti. Još uvijek imamo vremena ustati i poći k Ocu! Imamo vremena pasti na koljena i tražiti oproštaj! Još uvijek imamo vremena krenuti iznova!
