Bez iskustva susreta i preobrazbe vlastitoga bića ucjepljenoga u osobu Isusa Krista, nije moguće govoriti o novom rađanju, baštini neraspadljivoj, neokaljanoj, neuveloj.
Nalazimo se u uskrsnome vremenu, u kojem slavimo Kristovu pobjedu. Slavimo i radujemo se, blagoslivljamo Boga Oca, jer smo uskrsnućem Isusa Krista nanovo rođeni, za baštinu neraspadljivu (usp. 1 Pt 1,3). Uzvišene su ovo riječi svetoga apostola. Očito da su plod iskustva, jer bez iskustva susreta i preobrazbe vlastitoga bića ucjepljenoga u osobu Isusa Krista nije moguće govoriti o novom rađanju, baštini neraspadljivoj, neokaljanoj, neuveloj. Tim više što naša životna stvarnost često odiše raspadljivošću, smrtnosti, nerijetko i bijedom. Bez iskustva preobrazbe nije moguće govoriti o nečemu što se dotad nije dogodilo. Stoga radosna vijest o uskrsnuću nije usporediva s nekim publicističkim izvješćem. On nije izvjšće, puka informacija, nego performacija, preobrazba koja se događa u iskustvu hoda, nasljedovanja, osluškivanja, motrenja uskrsloga Gospodina! Apostol Petar zato, ne slučajno, u svojoj poruci koju slušamo u liturgijskom slavlju postavlja takav raspored da stvarnost žalosti i kušnje bivaju interpretirani unutar uskrsnoga konteksta. Žalost nije na početku poruke. Na početku se naviješta radosna vijest novoga rađanja u Kristu Gospodinu! I budući da se Petar osvjedočio o uskrsloga Gospodina, biva kadar ona prvotna čovjekova iskustva propadljivosti staviti u drugi plan. Netko se pobrinuo da smrt neće više nikada biti zadnja riječ u čovjekovu životu.
Evanđelist Ivan nas izvješćuje o strahu koji je bio prisutan u prvoj zajednici od Židova (usp. Iv 20, 19). Ponovno se susrećemo s egzistencijalnim problemom. Prisutan je i danas. Strah. Često iskustvo u životu smrtnoga čovjeka. Ali Isus staje u sredinu i daje apostolima svoj mir, i to dva puta (usp. Iv 20, 19.21). I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina (Iv 20, 20). Evanđelist nam donosi i izvješće o sv. Tomi. Tomu se često promatra kao nevjernoga. Međutim, s drugog kuta gledišta bi se za Tomu moglo reći da je ostao pomalo razočaran. Možda je od Isusa očekivao nešto drugo, nešto više, ljudskim načinom gledanja. Možda je Toma bio učenik koji je Isusa silno ljubio, sve svoje pouzdanje položio u Njega, a Isus umrije sramotnom smrću. Tome u prilog ide i činjenica da je Isus uslišio Tominu molitvu, premda je ovaj tražio vidljivi znak, a Isus se na takve molitve, koje često nisu ni molitve, nego provokacije, kao u slučaju sotone u pustinji i svjetine pred križem, nije oglašavao. Samo Bog i Toma znaju što se u njegovoj nutrini zbivalo tih dana. Biti spreman primiti poruku Gospodnju, imati iskustvo uslišanja molitava, implicira i srce (a prije svega milost Božju) koje ljubi, premda je razočarano, ranjeno, a nerijetko i bijesno. Stoga iskustvo može biti i vidljivo, opipljivo, ali i nevidljivo, neprimjetno, tiho. Ja samo molim za iskustvo ljubavi prema Gospodinu, u kojemu će biti obuhvaćene sve moje sposobnosti, moja narav, takva kakva jest, i da takav kakav jesam uzmognem ljubiti Gospodina svim svojim bićem.
