Daruj, Gospodine, svima strpljenja Tvoj poziv osluškivati, daruj nam radost čuti ga, a zatim hrabrosti da se odvažimo i krenemo za njim.
Naš stan mjesto je naše intime, mjesto naše sigurnosti. To je mjesto iz kojeg ujutro odlazimo na svoje svakidašnje obveze i aktivnosti i gdje se opet navečer vraćamo na počinak. Tu osjećamo toplinu doma i toplinu bližnjih s kojima živimo. To je mjesto gdje inače ne primamo strance, ne primamo nekoga koga ne pozajemo i tu ne može netko tek tako pristupiti; netko nepozvan. Tu živim ja i meni bliski ljudi. I kada upoznaš osobu i pozoveš ju u svoj stan, u svoj dom, ti produbljuješ svoj odnos s njom. Taj odnos postaje čvršći, jer tako na neki način dopuštamo drugome da uđe u našu svakodnevicu, da nam postane bliz i dionikom našega života.
Danas u Ivanovom evanđelju dva učenika susreću Isusa i polaze za njim. Isus ih primjećuje i upućuje im svoje prve riječi zapisane u Ivanovom evanđelju; “Što tražite?” Oni ga nato upitaše: “Rabbi – Učitelju, gdje stanuješ?” Isus im zatim upućuje riječi poziva: “Dođite i vidjet ćete.”
Prije susreta učenici su stajali s Ivanom Krstiteljem, koji ih je poučavao. Sve ono što je Ivan govorio o Mesiji, u Isusu se trebalo ostvariti. I ostvarilo se! Oni, na Ivanove riječi: “Evo Jaganjca Božjega!” sažimaju sva Ivanova poučavanja i kreću. Kreću jer došao je dugo očekivani trenutak, susreli su Mesiju i moraju poći. Silna je ta Ivanova jednostavnost koja ne zadržava poglede i pohvale na sebi nego uvijek upućuje na Krista, na obećanog Mesiju. Upravo je tako činila cijeloga svog života i naša Majka Marija.
Nema tu prevelikog mudrovanja, oni su vjerovali na Ivanove riječi o Jaganjcu i polaze, a Isus se osvrće na njih i poziva ih. Poziva ih tako nenametljivo, nezarobljavajuće i u potpunoj sobodi. Nije im naredio, nego im je ostavio slobodno srce, koje se odlučilo za Njega. Jer susret je jedino u slobodi ostvariv. “Učitelju, gdje stanuješ?” – pitaju ga. I zatim im Isus daruje odgovor i odvodi ih i pokazuje. Stanovati s nekim znači i potpuno dijeliti sve s njim. Tu se osoba upozna uistinu kakva je. Kao i svaka obitelj, tako i zajednica ima svoje probleme, ponekad i svoje tajne i događaje i potrebe koje se tiču samo njih i što ostaje među njima. Tu donosimo cijeloga sebe, sve svoje vrline i mane, navike i običaje. Drugi također donosi sve svoje različitosti, te je potrebno uzajamno prihvaćanje bez kojeg normalnog suživota. Uvijek moramo biti spremni otkinuti od sebe poradi i za drugoga.
Samo Isus može s tolikom sigurnošću uputiti takve riječi i pozvati nekoga. Pozvati ga da kuša i da krene za njim, jer on ne daje lažna obećanja. Ne traži ih na par dana nego traži njihovo srce, cijeli život. Nije lako preuzeti na sebe cijeloga čovjeka, otkinuti ga iz njegove svakodnevice i pozvati ga na neki sasvim drugi put. Ali Isusu je to moguće, jer s Njim život nije potraćen I izgubljen, upravo zato jer je On sam Put, Istina i Život. On ti daje život, on ga ne oduzima. Poziva nas na puninu života s njim, a ne na površnost i bojažljivost. Mnogi obećavaju, ali rijetki ispunjavaju obećanja. Kroz povijest su mnogi pozivali, nudili, mazali oči i laskali, ali samo je Isus mogao stati iza svojih riječi. Kod Isusa nema okolišanja, nagovaranja i laskanja; On te poziva, ti ostavljaš sve i krećeš. Nekima to zvuči nemoguće i teško, ali upravo zato i nisu svi pozvani na takav način života. Oni koji osjete Njegov zov njima to ne će biti teško, jer osjećaju da Isus nudi više od svijeta. I tu je njegova logika koja je nama nekad tako neshvatljiva i nelogična. Neki su pozvani u obitelj, da preko obitelji proslave Gospodina, a neki da ga izbliže slijede kao njegovi učenici.
Andrija nije bio sebičan, nego poziva i brata Šimuna, kojemu Isus daje ime Kefa – Stijena, na kojoj će kasnije sagraditi Crkvu svoju, kome dat će svu vlast i koga slavit će puci u vijeke vjekova.
I u prvom čitanju susrećemo se s temom poziva. Bog poziva Samuela. Samuel čuje glas Gospodinov, ali misleći da ga zove Eli, ustane, ode do Elija i svaki put se vrati na počinak. Eli tada shvati da Samuela Gospodin zove. I tek kad je Samuel odgovorio Gospodinu, tek onda Gospodin nastavlja. Jer On uvijek čeka naš odgovor, naš pristanak. Tek tada je moguće poslanje.
Daruj, Gospodine, svima strpljenja Tvoj poziv osluškivati, daruj nam radost čuti ga, a zatim hrabrosti da se odvažimo i krenemo za njim. Našim svećenicima podaj, Gospodine, da uvijek budu putokaz koji vodi do tebe. Da ne zadržavaju hvalu na sebi, već da budu oruđe kojim će duše privoditi k Tebi. Daj im da budu Tvoje produžene ruke, da gledaju Tvojim očima te im podaj tankoćutnost srca da uvijek mogu osjetiti potrebu drugoga.
Nauči nas, Gospodine, prepoznavati lice Tvoje u bližnjima. Nauči nas susretima u slobodi, nezarobljavanju te da druge ne sputavamo nego da im donosimo slobodu i slatkoću Tvoje riječi i Tvoga poziva.
