Najlakše je biti prosječan, najlakše se stopiti s masom i prepustiti se da te vodi kud hoće. Nekad je potrebno izići, izdignuti se i, makar je to puno teže, ići protiv vjetra, uzbrdo i uzvodno.
„Htio bih, ali bojim se da ne ću uspjeti. Ne ću ni pokušavati, jer već unaprijed znam kako će završiti. Najbolje je odmah odustati; kad već znam da ja to ne mogu, zašto se bez razloga mučiti?“ I tako tim i sličnim riječima ugušimo toliko prilika koje nam se u životu pružaju. Videći svoje mane i nedostatke, na samom početku presiječemo svoju mogućnost uspjeha.
Zakej je bio niska stasa i nije od svjetine, koja se skupila, mogao vidjeti Isusa. Ali ga to nije spriječilo da nešto smisli i pobijedi svoje nedostatke. Nije pokunjeno i samosažaljivo okrenuo leđa i otišao, nego je dao sve od sebe da vidi Gospodina. Nije to mala stvar, jer tko zna kada će opet imati tu milost i priliku. Popeo se na smokvu, izdigao se iznad svih i, do maloprije najmanji, sad je najjasnije gledao Gospodina. I Gospodin je upravo njega primijetio i imenom pozvao.
Spominje se da je bio grješnik, nadcarinik. Ali Isusu to nije smetalo, jer on ne gleda očima svjetine i ne govori jezikom mase. On je to znao i dao je Zakeju priliku spasenja. Usprkos onima koji su mrmljali Isus je otišao u kuću čovjeka grješnika i donio je spas tom domu. Jer njegova su vrata otvorena za svakoga, nema onih koji nisu pozvani. Kod Isusa nema predrasuda, više ili manje vrijednih, jer svi smo djeca jednoga istog Oca.
Najlakše je biti prosječan, najlakše se stopiti s masom i prepustiti se da te vodi kud hoće. Nekad je potrebno izići, izdignuti se i, makar je to puno teže, ići protiv vjetra, uzbrdo i uzvodno. Ali zato treba znati kome ideš i zašto to činiš. Tek kad prihvatimo sebe i sebi dokažemo da vrijedimo, kad sebe zavolimo zbog onog koji nas je stvorio i bez kojeg smo ništa, tek ćemo onda imati snage krenuti i boriti se, jer On će nam ju dati. Znam da sam slab, pun nedostataka i grešan, ali vrijedim po onome koji mi je život utkao. On me ljubi i on me na svoju sliku stvorio.
Sva sreća da Isusova logika nije kao naša. Ne će Gospodin mene više voljeti ako uvijek sve točno i propisno obavim, niti će me manje voljeti ako nekad ponešto i propustim. Njegova ljubav nije uvjetovana našim djelima. On ne osuđuje, već prihvaća, daje milost oprosta i snagu novog početka. Sve što traži je da Mu vjerujemo, a to nam često ispada najteže. I zato uz njegovu pomoć trebam se izdići iz mase, u svoj svojoj nesavršenosti ljubiti Gospodina iznad svega, prepustiti mu putove i onda slobodno sa psalmistom mogu klicati da s Bogom svojim preskačem zidine.
Zakej je bio niska stasa i nije od svjetine, koja se skupila, mogao vidjeti Isusa. Ali ga to nije spriječilo da nešto smisli i pobijedi svoje nedostatke. Nije pokunjeno i samosažaljivo okrenuo leđa i otišao, nego je dao sve od sebe da vidi Gospodina. Nije to mala stvar, jer tko zna kada će opet imati tu milost i priliku. Popeo se na smokvu, izdigao se iznad svih i, do maloprije najmanji, sad je najjasnije gledao Gospodina. I Gospodin je upravo njega primijetio i imenom pozvao.
Spominje se da je bio grješnik, nadcarinik. Ali Isusu to nije smetalo, jer on ne gleda očima svjetine i ne govori jezikom mase. On je to znao i dao je Zakeju priliku spasenja. Usprkos onima koji su mrmljali Isus je otišao u kuću čovjeka grješnika i donio je spas tom domu. Jer njegova su vrata otvorena za svakoga, nema onih koji nisu pozvani. Kod Isusa nema predrasuda, više ili manje vrijednih, jer svi smo djeca jednoga istog Oca.
Najlakše je biti prosječan, najlakše se stopiti s masom i prepustiti se da te vodi kud hoće. Nekad je potrebno izići, izdignuti se i, makar je to puno teže, ići protiv vjetra, uzbrdo i uzvodno. Ali zato treba znati kome ideš i zašto to činiš. Tek kad prihvatimo sebe i sebi dokažemo da vrijedimo, kad sebe zavolimo zbog onog koji nas je stvorio i bez kojeg smo ništa, tek ćemo onda imati snage krenuti i boriti se, jer On će nam ju dati. Znam da sam slab, pun nedostataka i grešan, ali vrijedim po onome koji mi je život utkao. On me ljubi i on me na svoju sliku stvorio.
Sva sreća da Isusova logika nije kao naša. Ne će Gospodin mene više voljeti ako uvijek sve točno i propisno obavim, niti će me manje voljeti ako nekad ponešto i propustim. Njegova ljubav nije uvjetovana našim djelima. On ne osuđuje, već prihvaća, daje milost oprosta i snagu novog početka. Sve što traži je da Mu vjerujemo, a to nam često ispada najteže. I zato uz njegovu pomoć trebam se izdići iz mase, u svoj svojoj nesavršenosti ljubiti Gospodina iznad svega, prepustiti mu putove i onda slobodno sa psalmistom mogu klicati da s Bogom svojim preskačem zidine.
