Pročitati Mt 16, 13-19.
Volio bih, na samom početku, uvesti u prizor koji je pred nama. Isus, javno djelujući već neko vrijeme, sa svojim učenicima lađom polazi do Cezareje Filipove. Gdje god pođe mnoštvo ga ljudi slijedi. Farizeji i ostali službenici pažljivo prate svaki njegov korak, svaku riječ ne bi li ga slučajno uhvatili kako huli protiv Boga. Žele se riješiti onoga koji im svojim djelovanjem savjest optužuje, a čiji nauk ne mogu nikako pobiti. Ostali narod nema takve zle namjere, ali Isusa slijedi isključivo iz sebeljublja. ''Čudotvorac! Možda može i za mene nešto učiniti!'' – mislili su ljudi. Svi su opterećeni nečim i traže od Isusada im u trenu zbaci teret s leđa. Nitko se ne pita tko je Isus, već samo što on može učiniti za njih.Osjećam kako je to problem i našega vremena. Isusa djelomično ili čak u potpunosti zanemarimo, isključimo iz svojih života sve dok nam „ne zagusti“.Čak i tada kada se sjetimo da postoji netko snažniji od naših problema, čestomu uputimo tek pokoju napamet naučenu molitvu u nadi da će nam sve probleme odmah riješiti.
U Cezareji Isus konačno ima rijetku priliku, barem nakratko, biti sam s učenicima gdje ih upita znaju li za koga ljudi drže da on jest. I sam sam se tijekom svog životanaslušao raznih teorija o Isusu. Ne postoji znanost, od antropologije do povijesti i psihologije, koja nije pokušala rastumačiti tko je On. Na svakom koraku nailazimo na neke nove teorije. Neki tvrde da su mu pronašli grob, a drugi da je bio obiteljski čovjek. Jedni govore da nije nikada umro, drugi da nikada nije uskrsnuo, dok treći, unatoč naravnim povijesnim izvorima, još uvijek tvrde da nikada nije ni živio.Čini se kako i danas neki nastoje pratiti Isusa samo iz vlastite koristi!
U Isusovo vrijeme nipošto nije bilo drugačije. Svatko je imao svoje viđenje kakav bi mesija trebao biti. Tako, kada Isus upućuje svoje pitanje učenicima što ljudi kažu o njemu, dobiva mnoštvo različitih i oprečnih odgovora. Razne teorije frcaju na sve strane, ali Isus ne dopušta da njegovim učenicima, a time i nama, sliku o njemu stvori bilo tko drugi doli njega samoga. Upoznati Isusa, shvatiti njegovu narav možemo samo u molitvi i dubokom razmatranju. Nije dovoljno susresti se samo sa mnoštvom podataka o Isusu Kristu. Nužno je susresti se sa Osobom Isusa Krista. Sa onim koji nam vječno dolazi, koji nam neprestano otvara svoje srce i koji nam neumorno pruža svoju ruku želeći nas privesti k sebi jer nas ljubi. Zato Isus nastavlja s pitanjem: „A vi – za koga me držite?“ Odgovor na to pitanje mora biti osoban, ne smije ga oblikovati svjetina. Odgovor na to pitanje nije gomila fraza naučenih u zagušljivim predavaonicama, niti kakva formula iz vjeronaučnog katekizma. Svaki kršćanin mora biti u stanju reći „Da! Upoznao sam Isusa osobno. On je Bog moj i sve moje!“
I u tom trenutku pojavljuje se taj veliki Petar. On Isusu daje odgovor iz dubine svoga srca: „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“ Taj mu je odgovor dan odozgor, izmolio ga je. I tek tada, kada je upoznao Isusa, kada je za njega posvjedočio, Isus mu obznanjuje i povjerava njegovo poslanje, postavlja ga za temelj – stijenu na kojoj će sagraditi Crkvu. Moramo znati da nije ni s nama drugačije. Za svakoga od nas Bog ima plan. Kada Krista upoznamo i povjerimo mu sve dimenzije svoga postojanja, Božji plan u našem životu postat će jasan. Ne postoji čovjek kojismije živjeti u uvjerenju da Bog za njega nije providio velika djela, unatoč tome što se sami sebi činimo suviše grešnima,nesposobnima i beznačajnima. Ta, na kraju krajeva, ni apostoli nisu bili ništa drugačiji od nas, ništa veći ili manje grešni. Ipak, Bog je za sve njih imao plan, a ima i za nas. Kakve li radosti u spoznaji da smo mi njemu bitni. Toliko nas voli da nas je učinio nužnima uneprekidnom ostvarivanju njegova samoočitovanja u ljudskoj povijesti. Zato nam valja doći pred Isusa, pružiti mu svoju ruku, otvoriti svoje srce i upoznati ga. A Bog, koji nas neizmjerno ljubi,činit će velika djela upravo preko nas.
