On koji treba biti politički kralj i osloboditi Izrael od Rima, uzlazi u Jeruzalem na magarcu. Simbolu krotkosti i siromaštva. Kao da želi ponovno reći da je njegovo kraljevstvo izvan granica ljudskog shvaćanja te da ne podliježe maču, koplju i bojnoj opremi. To je kraljevstvo koje vlada čovjekom. Ali posebnost ovakvoga kralja nije nasilno preuzimanje vlasti, nego slobodni pristanak budućeg podanika. No ono što je još zanimljivije jest činjenica da onda kada on i preuzme vlast u čovjeku, ne uzima mu slobodu. Dapače, on je daruje u punini. Tko je ovaj?
Mt 21,1-11
Evo kralj ti tvoj dolazi, krotak, jašuć na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. Kako su zvonko odjekivale Jeruzalemom ove riječi Zaharije proroka. Dolazi onaj koga su naviještali. Još jednom Riječ postade tijelom. Zbiljski čin ostvarenja spasonosnog nauma, sada tako kristalno jasno očitovanog i predočenog. Fragmenti vremena skoro pa da su postali cjelina te kronologija čezne za potpunošću. Jer se približava proslava. A on jaše na magarcu. Priprostoj životinji, koja ruši koncepte, planove i pretpostavke mesijanskog karaktera. On koji treba biti politički kralj i osloboditi Izrael od Rima, uzlazi u Jeruzalem na magarcu. Simbolu krotkosti i siromaštva.
Kao da želi ponovno reći da je njegovo kraljevstvo izvan granica ljudskog shvaćanja te da ne podliježe maču, koplju i bojnoj opremi. To je kraljevstvo koje vlada čovjekom. Ali posebnost ovakvoga kralja nije nasilno preuzimanje vlasti, nego slobodni pristanak budućeg podanika. No ono što je još zanimljivije jest činjenica da onda kada on i preuzme vlast u čovjeku, ne uzima mu slobodu. Dapače, on je daruje u punini. Tko je ovaj?
Silan svijet prostrije svoje haljine po putu, a drugi rezahu grane sa stabala i sterahu ih po putu. Kako li su ga samo prihvatili! Uistinu teatralan prizor. Ili su bili jeftino opčinjeni masom te su poput ostalih dali tom liku kraljevski autoritet? Kao da su ga prihvatili samo onda kada je lijepo, ugodno, kada se osjećaju dobro? Tad je sve naizgled bilo izvrsno, u tom trenutku je ta osoba i kralj, i Bog, i vladar, i guverner i gradonačelnik. Sve. I nitko im to ne može opovrgnuti. Samo neka je mojoj nutrini dobro i srcu drago.
Dok sam god okružen istomišljenicima, svakoj pojavi mogu dati božanstvenu dimenziju. Jer, nitko moj naizgled čvrst stav neće dovoditi u pitanje. Neću mu ja to dozvoliti. Jer sam ja važan. Moje prostrte halje. Nije bitan onaj kome se klanjam, nego sam bitan ja koji se klanjam, a dok na drugoj strani može stajati i magare na kojem je jahao. A ostatak grada koji nije došao pozdraviti projekciju moga kralja, naprosto ostaje zatupljen. Ipak, oni nisu moji pobornici. Prema tome su samim time manje važni, koliko meni, toliko i tomu mojem kralju.
Tko zna… Možda su u tom trenutku u čovjeku prepoznali Boga? Ili mu olako dali krhku sentimentalnu vrijednost, temeljenu na skladnosti popratnoga psalma koji je, htjeli to ili ne, od buke odzvanjao u njihovim ušima. Dok je kralj uistinu imao širok pogled... Niti je privilegirao one koji su poput najvećih vjernika prostirali odjeću niti je osudio one koji su ostali u svojoj svakodnevici. Jer je ipak usredotočen na čovjeka. Ta i sam je čovjek.
Možda su mu čak i draži prezreni koji nisu glumci i licemjeri, koji ga u običnosti dana potiho naviještaju, a da toga uopće nisu svjesni. I sam kaže da ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Možda je i došao reći odbačenima da ih ljubi i prihvaća. Što li je samo rekao svom supatniku na križu? A duhovnim profesionalcima… I njih nije držao podalje od sebe. Jeo je s njima, učio ih, sokolio… i njih skuplja i brine se za njih… Kao kvočka piliće… Tko je ovaj?
No znao je taj kralj da će za samo nekoliko dana ta ista masa odstupiti od svojih prvotnih i pompoznih uvjerenja te se ponovno prilagoditi svojim osjećajima. A on ni njih ne osudi. Ljubio ih je. Do kraja ih je ljubio. E to ti je Bog, dragi čitatelju. Bog koji je bio čovjek. I božanski je ljubio ljudskom ljubavlju. Nije mario za haljine, rese, teatralnost i vanjštinu. Dapače, prezirao ih je. Jer ako je isključivo ta haljina bila dostatna samoj sebi da uputi ljubav prema njemu, a da bi se trenutak nakon spuštanja kazališnih zastora sve vratilo na staro, nikakve koristi od nje. Ostaje samo komad platna. A Gospod na najsavršeniji način uputi poruku stalnosti i čvrstoće stava i nakane. Eto je. Jednostavna. Prolazi na magarcu. Šapatom, a glasnije od najjačeg megafona. Polaganim korakom, hitrijim od najbržeg atletičara.
Njegova Hosana nije osnovana na plastičnom klicanju, nego na herojskom silaženju. Čudesnoj razmjeni. On koji je Bog, postao je čovjek da bi mi postali ljudi. Stoga su poput te iste Hosane sinu Davidovu!, lažni i samoprozvani elitisti klicali Raspni!. Jerbo su ga i osudili oni koji u njegovu čovještvu, u suštini, nisu prepoznali Boga. A on i njima uputi identičan pogled kojeg je i raskajanom Petru bio ponudio kada je izlazio iz doma velikog svećenika. Ne osudi ih. Tko si ti, tesarov sine? Tko si ti, Isuse iz Nazareta? Tko si ti? Tko si?
