Učimo iz ovoga odlomka da u Božjim očima nema bezizlazne situacije. Učimo se predavati mu svoje živote. I on će nas izvesti iz naših grobova. I znat ćemo da je on Gospodin. (usp. Ez 37, 13). Znat ćemo da je on uskrsnuće i život. I živjet ćemo!
Iv 11, 3-7.17.20-27.33b-4
U ono vrijeme: Lazarove sestre poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!«
Kad je dakle Isus stigao onamo, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. A kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu ususret, dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj«! A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, onaj koji dolazi na svijet!« Nato Isus, sav potresen, upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?«
Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen.
A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.
Peta je korizmena nedjelja. Crkva nam u liturgiji donosi izvještaj o uskrsnuću Lazara iz Betanije (Iv 11, 1-44). Njega te njegove sestre, Martu i Mariju, Isus je posebno ljubio. Samo u ovome odlomku na tri se mjesta izravno govori o njegovoj ljubavi prema Lazaru. Isusu javljaju da je Lazar bolestan. Kad bismo čuli da je netko koga posebno ljubimo teško bolestan, vjerojatno bismo svi požurili da ga što prije susretnemo. Bilo bi nam važno biti s tom osobom, čak i ako ne možemo ništa konkretno učiniti.
Marta i Marija, koje su javile Isusu o Lazarovoj bolesti, vjerojatno su očekivale kako će Isus doći i ozdraviti ga, kao što je to učinio s mnogima dotada. Međutim, Gospodin ovdje nastupa drukčije. Kaže da ta bolest nije na smrt, nego da se po njoj proslavi Sin Božji (usp. Iv 11, 4). Tek nakon dva dana kreće prema Betaniji. Primjećujemo Isusovo predznanje koje nam pokazuje da je on istinski gospodar života.
Po dolasku u Betaniju, Marta mu izlazi ususret. Dolazi do zanimljivoga dijaloga. Ona je uvjerena kako Lazar ne bi umro da je Isus došao ranije, ali čini se da se još uvijek nada. Priznaje Isusa Kristom, Sinom Božjim (usp. Iv 11, 27) vjerujući da će ga Bog uslišati što god on zaište (usp. Iv 11, 22b).
Prisutni su i Židovi koji su došli tješiti Martu i Mariju (usp. Iv 11, 19). Kad su vidjeli da je Isus zaplakao nad Lazarom, neki su se od njih pitali nije li Isus mogao učiniti da ovaj ne umre (usp. Iv 11, 37). Isus, potresen time, prelazi u djelovanje. Zapovijeda da se odvali grobni kamen. Tada reagira Marta, koja kao da ga hoće urazumiti. Veli: „Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.“ (Iv 11, 39). Čini se kako joj ipak nedostaje povjerenja. Iako je maločas ispovjedila vjeru u Isusa kao Sina Božjega, sad joj se njegov zahtjev čini neprimjeren. Nismo li svi mi često u sličnoj opasnosti? Kadri smo i javno i privatno ispovijedati da je Isus Bog, a opet mu uskraćivati svoju vjeru. Možemo misliti da ga poznajemo, a zapravo ograničavati njegovu svemogućnost.
I Marta i neki od prisutnih Židova očekivali su kako će Isus doći i ozdraviti bolesnoga Lazara. Očekivali su da će činiti kako je to dotada činio. Mislili su da poznaju njegovu metodu. Uviđamo opasnost stavljanja Gospodina u vlastite okvire. On je uvijek nov. I svemoguć. I slobodan je činiti kada i kako hoće.
Ne bi li ipak bilo lakše da je Isus ozdravio bolesnoga Lazara? Sjetimo se što smo na početku spomenuli. Bolest je poslužila da se proslavi Gospodin. Prije nego je pozvao Lazara da iziđe iz groba, Isus zahvaljuje Ocu koji ga uvijek uslišava. To, kako kaže, čini radi nazočnoga svijeta, da povjeruju u nj (usp. Iv 11, 42).
Što iz toga možemo naučiti? I naše nevolje, bolesti i križevi mogu poslužiti da se Bog proslavi. Također, i ono što se događa oko nas. I sve što se događa u svijetu. I potresi, i pandemije. Često se pitamo gdje je Gospodin. Kao da je izostao malo duže od dva dana. Kao da ga ne zanima što se to s nama događa. Uočimo još jednom koliko se puta spominje da je Isus ljubio Lazara. I zaplakao je nad njim. Nije li mu jednako stalo do svakoga od nas?
Možda nam je teško povjerovati da iz naše situacije postoji izlaz. Možda smo već legli u grob i prekrili se pločom. Možda smo odustali. No, ni to nije kraj. Upravo grobne situacije mogu biti idealna prilika za rast naše vjere. Za upoznavanje Božje snage. Učimo iz ovoga odlomka da u Božjim očima nema bezizlazne situacije. Učimo se predavati mu svoje živote. I on će nas izvesti iz naših grobova. I znat ćemo da je on Gospodin. (usp. Ez 37, 13). Znat ćemo da je on uskrsnuće i život. I živjet ćemo!
