U prošlosti „sveto“ je bilo ono što je božansko, odvojeno od svijeta. Tako je svetost shvaćao i starozavjetni vjernik. Gospodin, koji je svet, sam je promijenio taj pojam utjelovivši se. On, Drugačiji, Sveti, postao je blizak čovjeku. Odlučio mu je biti prijatelj, brat i otac.
Mt 5, 38-48
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš. Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«
U prvom čitanju uočavamo Gospodinov poziv na svetost. U drugom čitanju Apostol nam u pamet doziva da smo hram Božji i da smo po Božjem prebivanju u nama i mi sveti. Konačno, u evanđeoskom odlomku Isus nas poziva na savršenost, onakvu kakva je Očeva savršenost.
Promislimo malo o svetosti. U prošlosti „sveto“ je bilo ono što je božansko, odvojeno od svijeta. Tako je svetost shvaćao i starozavjetni vjernik. Gospodin, koji je svet, sam je promijenio taj pojam utjelovivši se. On, Drugačiji, Sveti, postao je blizak čovjeku. Odlučio mu je biti prijatelj, brat i otac. Promišljajući ovako, možemo zaključiti kako biti svet znači biti drugačiji, drugačiji od ovozemne svakodnevice, prizemnih misli, ideja i planova. Ovako postajemo ujedno drugačiji kao što je i Gospodin drugačiji. Dakle, postajemo slični Bogu. Bivamo sveti kao što je i on svet.
U mom shvaćanju svetost je i dar i postignuće. Naime, kao što Pavao kaže: hram smo Božji i kao takvi smo sveti. Vidimo da je svetost Gospodinov dar. Po njegovu zahvatu, po njegovoj prisutnosti u nama mi postajemo sveti hram. U nama se očituje njegova vječna ljubav i dobrota. Druga dimenzija svetosti je ono što mi ulažemo. Dakle, spoznavši veličinu Gospodnjeg dara, ne možemo ostati mirni. Upoznavanje Božje blizine potiče nas na ulaganje svih osobnih napora u očuvanje i uljepšavanje toga hrama. Potiče nas na svakodnevno usavršavanje u sličnosti s Bogom, u drukčijosti.
U ovom smislu moramo shvatiti i ono na što nas Isus poziva u današnjem evanđeoskom ulomku. Stvarno je teško samo tako prihvatiti ove Isusove riječi o načinju nošenja sa Zlim, o ljubljenju neprijatelja, o sveopćoj ljubavi. Te se riječi čine teške, čak i nemoguće. Doista, one i jesu takve. Nemoguće je to postići samo svojim silama, naporima. Ovo što Gospodin od nas traži ostvarivo je jedino kao svetost promatrana kao dar, a ne samo kao napor. Bog je postao čovjekom, a tako smo mi dobili priliku biti slični njemu. Svjesni njegove veličine i ljubavi, moramo se otvoriti njegovu milosnom djelovanju, njegovu daru i tek tada, prihvativši dar, trebamo ulagati svoje sile u vršenje onoga što on od nas traži. Tada nam ovo današnje evanđelje postaje razumljivo samo po sebi, ono se jednostavno događa. Više nije teško, ni besmisleno.
Najizvrsnije mjesto ovog otvaranja Gospodnjem daru je euharistija. U njoj slušamo Gospodinove riječi, blagujemo njegovo tijelo. Postajemo dionici njegova otajstva. Upoznajemo njegovu ljubav. Upoznajemo njegovu svetost. U misi se doista osposobljavamo za življenje svetosti onako kako to Gospodin želi. Uvjeren sam da svetost počiva na istinskom življenju euharistije. To nas osposobljava za borbu sa Zlim. Uči nas kako i kada okrenuti obraz i kako podnijeti nepravdu.
Budimo sveti!
