Nema sumnje da je Sveta Obitelj bila u skladu s idealima o kojima čitamo u prethodnim čitanjima današnjeg blagdana. Međutim zapažamo još jednu stvar. Isus je Sin Božji. I kao takav pripada u prvom redu samom Bogu. Ocu. To je Marija pohranila i brižno čuvala u srcu.
DRoditelji su Isusovi svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni daje među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga.
Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: »Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.« A on im reče: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mije biti u onome što je Oca mojega?« Oni ne razumješe riječi koju im reče.
I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.
»Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu.« - Lav Tolstoj
»A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu.« Papa emeritus Benedikt XVI. smatra da nam ove riječi govore o postojanju predaja koje potječu od Djevice Marije. U te bi se predaje, vodimo li se tom logikom, ubrajao i evanđeoski odlomak koji danas Crkva stavlja pred nas. U njemu možemo zapaziti više elemenata. Vidimo obitelj koja redovito hodočasti u Jeruzalem. Zapažamo zabrinute roditelje Isusove. Nema sumnje da je Sveta Obitelj bila u skladu s idealima o kojima čitamo u prethodnim čitanjima današnjeg blagdana. Međutim zapažamo još jednu stvar. Isus je Sin Božji. I kao takav pripada u prvom redu samom Bogu. Ocu. To je Marija pohranila i brižno čuvala u srcu. Stoga je i mogla ići s Isusom sve do njegove smrti na križu. Vjerovala je da je njezin sin prije svega Sin Božji.
Možemo li mi danas štogod naučiti iz toga? U nezgodnom sam položaju kada govorim o tome. Nisam otac, nemam svoju obitelj da govorim iz perspektive roditelja. Ja sam zasad samo sin svojih roditelja. Sin koji je daleko jer je u trenutačnoj situaciji odlučio ići putem Sina. Moji roditelji su to trebali prihvatiti. Trude se. I tu mi se čini mogućim razmišljanje o poruci koju za obitelji nosi današnje Evanđelje. Svako dijete je u prvome redu Božje. Božji dar dat roditeljima na čuvanje. No kad-tad će to dijete otići. Vratiti se Ocu. Roditelji ga trebaju voditi u Jeruzalem u Hram – novi Hram su Euharistija i Crkva (ne crkva!). Tek tada će uistinu biti obitelj po slici Svete obitelji. Tada će Bog biti u središtu i živjet će u istinskoj darovanosti jedni drugima.
»Riječ Kristova neka u svem Bogatstvu prebiva u vama!« Krist treba prebivati u svakoj obitelji i po njemu svaka obitelj postaje sveta. S Kristom kao članom obitelji neće izostati ljubav muževa prema ženama i djeci, svaka majka će biti poput Majke, a dijete dar Božji.
Sve sretne obitelji imaju Krista za člana i Boga za Oca.
