Kliče nam srce danas od silne radosti! Prije svega što slavimo Boga, sjećajući se njegova spasenja darovanoga nama smrtnicima. Radujemo se zbog milosnog događaja ostvarena u Mariji.
Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti kao nevjestu, urešenu nakitom (Iz 61, 10) – pjevamo radosnim glasom u današnjoj liturgiji, slaveći svetkovinu Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije! Slavimo zapravo Boga Trojedinoga koji je po zaslugama smrti svoga Sina unaprijed oslobodio od svake ljage grijeha začeće Blažene Djevice Marije! Današnja čitanja nam zorno prikazuju svu dramu koja se odigravala od samih početaka čovječanstva, odnose koji vladaju između Boga i čovjeka, i na koncu jednu konstantnu nit, to jest spasenjske intervente Božje koji svoj vrhunac nalaze u poslanju svoga Jedinorođenca u krilo Bezgrešne Djevice za spas čovječanstva.
Već u prvom čitanju slušamo izvještaj o padu čovjeka, obećanju spasenja i konstataciji da je Eva, kao što joj i ime simbolizira, majka svih živih (Post 3, 9-15.20). Na samome početku opažamo da se dogodio lom u odnosima Boga i stvorenja. Bog traži čovjeka. Adame gdje si? Čovjek počinje gubiti svoju izvornu usmjerenost prema Stvoritelju. Skriva se. Događa se podjela u samome stvorenju. Gubi izvornu milost trajnosti u Božjoj prisutnosti. Nestaje početne harmonije. U srce čovjeka je ušao nesklad, podijeljenost, što u konačnici rezultira smrću, jer udaljenost od Boga, Njegove spasenjske prisutnosti je uvijek smrt, i to već na zemlji. Ali Bog toga istoga čovjeka traži, pitajući ga gdje je (antropomorfizam je odlika ovoga izvješća). I već na samome početku obećava spasenjski zahvat. On se događao tijekom cijele povijesti. Nije Gospodin nikada zaboravio svoje ljubljeno stvorenje. Objavljivao mu se u zakonu, u prorocima, svetim ženama itd., s uvijek prisutnom sviješću da su svi ti zahvati događaji iščekivanja, priprave za konačni događaj spasenja kojim će Bog zauvijek osloboditi jarma smrti svoj Izabrani narod.
I taj vrhunac spasenjskih intervenata Božjih se događa Utjelovljenjem samoga Boga u svijet ranjen nesavršenošću. Treba ga otkupiti. Onaj po kojemu je sve stvoreno, i sve što je stvoreno bijaše dobro, dolazi biti S nama Bog. I jedno stvorenje će na poseban način postati dionicom toga događaja. To je ona koja je zavrijedila dobiti naziv Bogorodica, Majka onoga u kojemu svi živimo, mičemo se i jesmo! Nitko nikada nije bio i neće biti obdaren jednim takvim privilegijem, milošću nad milošću! Blažena Djevica Marija biva nazvana od anđela Gabrijela, kako slušamo u evanđelju (Lk 1, 26-38), Milosti puna! Milosti puna, jer joj je udijeljena milost biti Tabernakulom Boga živoga, Majkom svega stvorenja, jer je nova Eva, majka svih živih, noseći u sebi Život! I bijaše dostojno da ta ista Marija bude obdarena posebnom milošću života u trajnoj Božjoj prisutnosti od trenutka samoga začeća, postavši tako otkupljena u anticipaciji u odnosu na nas, po zaslugama pashalnog događaja Kristova. I u samom odlomku iz Lukina evanđelja nalazimo i druge elemente koji nam prikazuju o kakvom se iznimnom, milosnom, otajstvenom događaju radi. Nakon riječi anđela Gabrijela, Marija se pita kako će to biti kad ne poznaje muža. Marija, kao i svako drugo stvorenje, zna na koji način dolazi do stvaranja potomstva. I upravo na ovom mjestu nalazimo dvije činjenice prevažne za istinsko razumijevanje pojmova osobe i nevinosti. Nevinosti koja se između ostaloga (ili pak prije svega?) ogleda u čistom, zdravom promišljanju o stvarnostima s kojima se susrećemo, bez podmuklih primisli na koje smo se mi u svadnevnom životu gotovo i naviknuli. S druge strane, vidljivo je i da spasenjski, izuzetni interventi Božji ne idu protiv osobe. Marija ne gubi ništa od onoga biti jedna od nas, u punom smislu riječi. Marija će i ubuduće pitati, promišljati o događajima. Na koncu će i patnja postati dio njene egzistencije zbog sramotne smrti svoga Sina. Ali nepodijeljena srca, uvijek i u svemu, jer je ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove!
Kliče nam srce danas od silne radosti! Prije svega što slavimo Boga, sjećajući se njegova spasenja darovanoga nama smrtnicima. Radujemo se zbog milosnog događaja ostvarena u Mariji. Stoga je ovo velika svetkovina Crkve, kojoj je Marija preslika! A svakako da se sami ovaj događaj i razumijeva u stvarnosti i dinamizmu Tijela Kristova, jer se milost iskazana Mariji tiče svih nas, ne prije svega što se radi o dogmi, nego o jednoj životnoj stvarnosti oblikovanoj u dogmi. A ta životna stvarnost viče kao uvijek trajni svjedok posebnosti Marijine prisutnosti u životima svih nas, njezinoga snažnoga zagovora, majčinske blizine, posebne svetosti koja ne ostaje u sebi nego se svima nama dariva vodeći nas prema svome Sinu, jer ona od svih stvorenja najbolje zna Njegove korake, kako kuca Njegovo Srce (da se i ja izrazim malo antropomorfno). I na koncu, slavimo svetkovinu čovjeka, njegove posebnosti u redu stvorenja, spominjući se posebno života koji počinje začećem i važnosti iskazivanja ljubavi prema čovjeku i poštovanja njegova prava na život od trenutka njegova začeća, jer od toga trenutka on jest taj kojim se naziva – čovjek!
Već u prvom čitanju slušamo izvještaj o padu čovjeka, obećanju spasenja i konstataciji da je Eva, kao što joj i ime simbolizira, majka svih živih (Post 3, 9-15.20). Na samome početku opažamo da se dogodio lom u odnosima Boga i stvorenja. Bog traži čovjeka. Adame gdje si? Čovjek počinje gubiti svoju izvornu usmjerenost prema Stvoritelju. Skriva se. Događa se podjela u samome stvorenju. Gubi izvornu milost trajnosti u Božjoj prisutnosti. Nestaje početne harmonije. U srce čovjeka je ušao nesklad, podijeljenost, što u konačnici rezultira smrću, jer udaljenost od Boga, Njegove spasenjske prisutnosti je uvijek smrt, i to već na zemlji. Ali Bog toga istoga čovjeka traži, pitajući ga gdje je (antropomorfizam je odlika ovoga izvješća). I već na samome početku obećava spasenjski zahvat. On se događao tijekom cijele povijesti. Nije Gospodin nikada zaboravio svoje ljubljeno stvorenje. Objavljivao mu se u zakonu, u prorocima, svetim ženama itd., s uvijek prisutnom sviješću da su svi ti zahvati događaji iščekivanja, priprave za konačni događaj spasenja kojim će Bog zauvijek osloboditi jarma smrti svoj Izabrani narod.
I taj vrhunac spasenjskih intervenata Božjih se događa Utjelovljenjem samoga Boga u svijet ranjen nesavršenošću. Treba ga otkupiti. Onaj po kojemu je sve stvoreno, i sve što je stvoreno bijaše dobro, dolazi biti S nama Bog. I jedno stvorenje će na poseban način postati dionicom toga događaja. To je ona koja je zavrijedila dobiti naziv Bogorodica, Majka onoga u kojemu svi živimo, mičemo se i jesmo! Nitko nikada nije bio i neće biti obdaren jednim takvim privilegijem, milošću nad milošću! Blažena Djevica Marija biva nazvana od anđela Gabrijela, kako slušamo u evanđelju (Lk 1, 26-38), Milosti puna! Milosti puna, jer joj je udijeljena milost biti Tabernakulom Boga živoga, Majkom svega stvorenja, jer je nova Eva, majka svih živih, noseći u sebi Život! I bijaše dostojno da ta ista Marija bude obdarena posebnom milošću života u trajnoj Božjoj prisutnosti od trenutka samoga začeća, postavši tako otkupljena u anticipaciji u odnosu na nas, po zaslugama pashalnog događaja Kristova. I u samom odlomku iz Lukina evanđelja nalazimo i druge elemente koji nam prikazuju o kakvom se iznimnom, milosnom, otajstvenom događaju radi. Nakon riječi anđela Gabrijela, Marija se pita kako će to biti kad ne poznaje muža. Marija, kao i svako drugo stvorenje, zna na koji način dolazi do stvaranja potomstva. I upravo na ovom mjestu nalazimo dvije činjenice prevažne za istinsko razumijevanje pojmova osobe i nevinosti. Nevinosti koja se između ostaloga (ili pak prije svega?) ogleda u čistom, zdravom promišljanju o stvarnostima s kojima se susrećemo, bez podmuklih primisli na koje smo se mi u svadnevnom životu gotovo i naviknuli. S druge strane, vidljivo je i da spasenjski, izuzetni interventi Božji ne idu protiv osobe. Marija ne gubi ništa od onoga biti jedna od nas, u punom smislu riječi. Marija će i ubuduće pitati, promišljati o događajima. Na koncu će i patnja postati dio njene egzistencije zbog sramotne smrti svoga Sina. Ali nepodijeljena srca, uvijek i u svemu, jer je ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove!
Kliče nam srce danas od silne radosti! Prije svega što slavimo Boga, sjećajući se njegova spasenja darovanoga nama smrtnicima. Radujemo se zbog milosnog događaja ostvarena u Mariji. Stoga je ovo velika svetkovina Crkve, kojoj je Marija preslika! A svakako da se sami ovaj događaj i razumijeva u stvarnosti i dinamizmu Tijela Kristova, jer se milost iskazana Mariji tiče svih nas, ne prije svega što se radi o dogmi, nego o jednoj životnoj stvarnosti oblikovanoj u dogmi. A ta životna stvarnost viče kao uvijek trajni svjedok posebnosti Marijine prisutnosti u životima svih nas, njezinoga snažnoga zagovora, majčinske blizine, posebne svetosti koja ne ostaje u sebi nego se svima nama dariva vodeći nas prema svome Sinu, jer ona od svih stvorenja najbolje zna Njegove korake, kako kuca Njegovo Srce (da se i ja izrazim malo antropomorfno). I na koncu, slavimo svetkovinu čovjeka, njegove posebnosti u redu stvorenja, spominjući se posebno života koji počinje začećem i važnosti iskazivanja ljubavi prema čovjeku i poštovanja njegova prava na život od trenutka njegova začeća, jer od toga trenutka on jest taj kojim se naziva – čovjek!
