Sv. Klara nas uči da se čistoća u odnosima s drugima dobiva u odnosu s Ljubavlju.
Naš je život satkan od niti svakodnevnih susreta s drugima. U susretima upoznajemo osobe, ali i sebe, razgovaramo s njima, dijelimo iskustva. U konačnici, ulazimo u odnose s njima. S nekim osobama imamo duboke, s nekima površne odnose. Iskustveno znamo da ti odnosi nisu bajni. Nerijetko su podložni teškim iskušenjima i mukama, ali i ranama koje mogu ostaviti trajne posljedice na nekom odnosu. Jedna od poteškoća koja se javlja u jednom odnosu može biti zaboravljanje jedne osobe od strane druge.
Naime, nerijetko nam se događa, da nakon što smo upoznali neku osobu i s njom imali određeni odnos, počinjemo izbjegavati tu osobu. Iz nekoga razloga nam se više ne sviđa biti s njom, sâm susret s njom biva nam nelagodan. Počinjemo ju zaboravljati. To znači da više ne želimo ulaziti u odnos s njom. Sam spomen ili sjećanje na nju nam izaziva muku. Više joj ne želimo pridavati pažnju jer bi ona mogla narušiti lažnu udobnost i blagostanje koje »uživamo« bez nje. Korijen ove poteškoće slutimo u činjenici da nam druga osoba, ma kakva ona bila, puno govorila o nama samima. I to ono što nismo željeli čuti.
Iskustvo koje doživljavamo iskustvo je Gospodina koji po proroku Hošei govori jezikom povrijeđene ljubavi (Hoš 2, 14b-15b. 19-20). Naime, kao što to napisa sv. Mala Terezija, ono što Boga ranjava i pogađa izravno u srce jest naš nedostatak povjerenja. Slutimo u našem odnosu prema Bogu neku lažnu udobnost koja je izgrađena na misli o duboku odnosu prema Njemu. Nema gore preprjeke na duhovnom putu nego misliti kako imam duboki odnos s Bogom. To je lažna udobnost, »blagostanje« iz kojega ne želimo izaći, jer bi oštrina riječi koju nam Gospodin upućuje mogla razotkriti duboku istinu o nama samima koju teško u srcu prihvaćamo: da smo grješni, slabi i potrebni Božjega milosrđa. Korijen ovakvoga stava možemo razumjeti tek ako dublje razmotrimo evanđeoski odlomak koji Crkva danas stavlja pred nas (Iv 15, 4-10).
Gospodin Isus nam govori o »ostajanju u Njemu«. Iz iskustva znamo kako mi ne možemo ostati jedni u drugima. Možemo se sjećati nekoga koga više ne vidimo i govoreći o njemu oživljavati njegov lik i djelo. Možemo se spominjati nekoga koga dugo nismo vidjeli. Ali ostati jedno u drugome ne možemo. Ovdje nam Gospodin Isus govori o dubokom odnosu, o odnosu koji je »sadržajno drukčiji« od naših odnosa. Kakvoća takvog odnosa prikazana je kroz sliku trsa i loze. Ova nam slika govori o čvrstoći odnosa. Govori nam o trajnom rastu u odnosu. Što vrijeme odmiče, odnos je čvršći i teže ga je prekinuti. Ova jednostavna slika uči nas nečemu. Provodeći vrijeme s Gospodinom Isusom u molitvi i gledanju odnos biva čvršći. U njemu nam raste povjerenje prema nebeskome Ocu čiju nam blizinu naviješta sâm Isus.
Upravo kao uzor odnosa nije toliko slika trsa i loze koliko njegov odnos s nebeskim Ocem (usp. Iv 15, 9). Gospodin Isus nam naviješta ljubav takvoga odnosa, odnosa trajno sebedarne ljubavi. Iz odnosa takve ljubavi dolaze mnogi plodovi. Ostati u Njemu znači ostati u Njegovoj ljubavi. U blizini Njega koji je Ljubav upijamo ljubav koju nam On daje te je možemo svjedočiti drugima. Gledajući Ljubav druge gledamo s ljubavlju. U konačnici, kada iskusujem Njegovu ljubav, moram ljubiti druge. Imajući u vidu ovakav odnos, možemo razumjeti zašto se u našim odnosima događaju poteškoće koje smo spomenuli. Nemamo ljubavi jer nemamo vremena za Ljubav.
Pred nama je lik sv. Klare kao one koja je prezrela lažnu udobnost ovoga svijeta. Čitajući njezine spise vidimo kako je čuvala ljubav Kristovu jer je za nju imala vremena. U njoj imamo osobu koja je životom posvjedočila ostajanje u Njemu. Njezina ljubav bila je u Ljubavi za koju je željela da je povuče za sobom (usp. Pj 1, 4). Svjedoči nam da je ispunjen i sretan život u Ljubavi: »Njega ljubiti usrećuje, Njega motriti odmara.« Sv. Klara nas uči da se čistoća u odnosima s drugima dobiva u odnosu s Ljubavlju. Gospodin Isus, koji je sama Ljubav, nas čisti u odnosu s Njime, pomaže nam prihvatiti nas same s ljubavlju kako bismo mi s ljubavlju prihvaćali druge. Preobraženi ljubavlju, sposobni smo preobražavati ljubavlju. Događa se čudo ljubavi u kojem »izbrisanu« osobu iz našega odnosa »upisujemo« u ploču svoga srca. Tako neka bude.
