Moje i tvoje rođenje, prijatelju, počinje tamo gdje počinje ljubav, tamo gdje naša riječ donosi blagoslov, a ne razdor, život, a ne smrt. Datum i dan nisu bitni. Ja se nadam da ćemo od danas ti i ja slaviti rođendan.
Početak svetog Evanđelja po Ivanu:
U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
Jedna priča govori kako je stari rabin oslijepio te nije mogao niti čitati niti gledati u lice svojih posjetilaca. Vjernik koji je posjedovao moć ozdravljenja, reče mu: "Povjeri se meni i ja ću te ozdraviti od tvoje sljepoće." "Nije potrebno", odgovori rabin. "Mogu vidjeti sve što mi je potrebno."
Ne spava svaki onaj koji ima zatvorene oči.
Niti svaki vidi koji ima otvorene oči.
Ovaj početak Ivanovog evanđelja čini se teško shvatljiv. Ali opet, dok ga se čita, kao da budi u srcu nešto što se ne može objasniti - baš kao i Božić. Bog se rodio na zemlji kao pravi čovjek, k svojima je došao i njegovi ga ne primiše. Došao je u konkretnom vremenu, na konkretno mjesto - u vrijeme Rimske okupacije, vrijeme saduceja, farizeja, zelota i esena. Došao je, rodio se, bježao i plakao. Teško je to pojmiti i još teže o tomu pisati. Danas je dan kad je Bog postao čovjekom. Pitanje je mogu li ja takvoga Boga prihvatiti. Želim li vidjeti Boga kao obično i nemoćno dijete? Mogu li dopustiti Bogu da mi opere noge, da se preda mnom stavi u službu sluge? Na kraju, da umre za mene. Jesam li Petar koji to ne prihvaća, koji odbija takvu sliku Učitelja. »Ono što ja činim, ti ne možeš sada znati, ali poslije ćeš razumjeti.« Danas dok se spominjemo rođenja Isusa koji je ove riječi i rekao, volio bih da malo zastanemo nad misterijem koji se zove "naš život." Možda, da kao ovaj stari rabin, progledamo očima srca.
Sretan Božić! Čuli smo ovo, čujemo i čut ćemo svakog dvadesetpetog prosinca dok smo živi. Što to znači? Ne znam što znači, ne znam ni kazati što je Božić, to ostaje unutar mene neizrečeno. Isto kao što ne znam objasniti okus avokada. Ali jednu stvar znam. Tu sam. Postojim. Znam da su povijesni događaji koji su mene i tebe donijeli na ovaj svijet, bili kontrolirani kao i oni za dolazak Spasitelja. Vrijeme je moralo sazriti. Događaji i okolnosti morali su biti pripravljeni, prije nego smo se rodili. Kao što su za Njega odabrani roditelji, za nas su također pripravljeni naši roditelji. Darovani su nam. Nitko nas ništa nije pitao. Kao što danas zahvaljujemo Mariji i Josipu, hvala i našim roditeljima, što smo danas tu, što ovo pišemo i čitamo. Hvala i tebi, čovječe, koji govoriš "Sretan Božić" zato što stvarno činiš i trudiš se da bude sretan.
"I Riječ tijelom postade." Isus se rodio sa svojom misijom - da svijetu objavi Oca. S kakvom sam ja porukom došao na svijet? Što ja ovom svijetu trebam, što mu imam reći? Nismo tu bez razloga. Osvrćem se na svoj život od onoga trenutka otkad sam tijelo i zahvaljujem za svaki trenutak koji se dogodio. Upravo me taj trenutak doveo do ovoga trenutka. Svaki put bih rekao "Sretan Božić" kada bih nekoga učinio sretnim, možda u kolovozu. Upravo u tom trenutku Riječ tijelom postaje. U tom trenutku je rođendan. Moje i tvoje rođenje, prijatelju, počinje tamo gdje počinje ljubav, tamo gdje naša riječ donosi blagoslov, a ne razdor, život, a ne smrt. Datum i dan nisu bitni. Ja se nadam da ćemo od danas ti i ja slaviti rođendan.
Na dobro Vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!
