Kako se bliže dani Božića zasigurno u nama rastu osjećaji radosti pred činjenicom kako uzvišeni i preslavni Bog, u osobi Sina, stupa u našu ljudskost koja je tako često krhka i potrebna otkupljenja.
Bog u činu utjelovljenja i rođenja pokazuje svoju žudnju za čovjekom. Ukoliko ovako razmišljamo nismo daleko ni od osobe svetoga Franje koji je s osobitim udivljenjem iščekivao slavlje Gospodinova rođenja. Jedno od najpoznatijih, i od životopisaca potvrđenih događaja vezanih uz njegov život, proslava je Božića u Grecciu 1223. godine. Što je to bilo osobito u tome slavlju i kako Franjo gleda na čin Božjega rođenja i predanja ljudima?
Najznačajniji rani životopis svetoga Franje, onaj Tome Čelanskog, čiji prvi dio upravo završava opisom Božića u Grecciu, opisuje nam kako Franjo k sebi poziva nekoga Ivana, vjerojatno plemića iz toga kraja, koji je „uživao glas čovjeka plemenita i vrijedna svake hvale.“ Njega moli da pripravi betlehemske jasle, jer bi „želio obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu, i na njegove djetinje potrebe i neprilike, tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca, da bi se to moglo tjelesnim očima gledati“ (1 Čel 85). Važno je napomenuti kako Franjo nije, kako se redovito veli, prvi koji se u povijest odlučio za takvo scensko prikazivanja betlehemskog događaja. Takva praksa u Crkvi je puno starija. Franjo je međutim prvi koji prikazivanje jaslica usko veže uz samu euharistiju, jer kako nam dalje kazuje Čelanski: „Kad je Franjo vidio da je sve pripravljeno, obradovao se. Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac. Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem... Jasle su oltar gdje se služi svečana misa... Svetac Božji oblači levitsku odjeću, jer bijaše đakon, i zvonkim glasom pjeva Evanđelje“ (1 Čel 85-86). Ono što je Franjo želio vidjeti, kako kaže naš fra Nikola Vukoja, bilo je najviše siromaštvo i krajnja poniznost Sina Božjega rođenoga u Betlehemu, i istodobno neraskidiva povezanost Isusova dolaska u Betlehemu i njegova stalnog sakramentalnog dolaženja u euharistijskom slavlju. Franjo želi istaknuti kako naše otkupljenje, koje svoj vrhunac doživljava u Jeruzalemu, započinje rođenjem u Betlehemu i tako u Grecciu povezuje ta dva sveta mjesta i dva snažna znaka kršćanstva – jasle i križ.
Opčaranost Isusovim siromaštvom za Franju je stalna motivacija življenja u neimaštini kako bi bio što bliže Bogu koji radi nas, premda bogat postade siromašan kako bi se njegovim siromaštvom obogatili (usp. 2 Kor 8,9). Franjo je zadivljen Bogom koji je „Deus semper minor“; Bog je uvijek manji, u bespomoći još uvijek moćan, u smrti još uvijek živ, u malome velik, u Djetetu neshvatljivi Bog (1 Čel 84-87). Utjelovljenje i euharistija svoj izvor imaju u ljubavi Boga, koji iz te ljubavi izabire put malenosti kako bi spasio čovjeka. Da bi čovjek prepoznao Boga u nemoći malenog djeteta potrebno je sagibanje, čin poniznosti u kojemu otkrivamo snagu Božje malenosti koja preobražava. Franjo je zadivljen Kristovim činom predanja i u njemu prepoznaje trajno i cjeloživotno nadahnuće svoga poslanja.
Zapazimo još kraj Čelanova izvješća: „Svetac Božji propovijeda okupljenom narodu. Njegove riječi o rođenju siromašnoga kralja u malom gradu Betlehemu teku poput meda... Konačno je dovršeno svečano bdjenje i svi se radosni povratiše kući... Mjesto jaslica je posvećeno time što je ondje podignut hram Gospodnji, a na čast blaženoga oca Franje povrh jaslica je načinjen oltar i posvećena crkva da bi ondje, gdje su jednoć životinje jele sijeno, ubuduće ljudi za zdravlje duše i tijela blagovali tijelo neokaljanog i netaknutog Jaganjca, Gospodina našega Isusa Krista koji nam se s najvećom i neizrecivom ljubavlju dao za hranu...“ (1 Čel 86-87).
