Bog se želi proslaviti, ali ne onako kako to mi želimo. On je taj koji bira i vrijeme i mjesto svoga pohoda.
Smrt i(li) život. Propast i(li) uskrsnuće. U napetosti između ovih dviju suprotnih stvarnosti se događa hod kroz misna čitanja pete korizmene nedjelje. S jedne strane imamo narod koji tuguje nad svojom sudbinom, a s druge strane Bog obećava izbavljenje. Tako u prvom čitanju. Radnja se događa u Babilonu. Izrael je doživio katastrofu. Ostao je bez ičega. I vapi. Propada im nada, pogiboše (usp. Ez 37,11). I Bog upućuje svoju riječ proroku Ezekielu. Obećaje im izlazak. I ne samo to. Duha će svoga udahnuti u narod, da ne bi izlazak bio shvaćen samo materijalno, povijesno. U tom iskustvu izlaska i primanja Duha će Izrael spoznati da Gospodin govori i čini (usp. Ez 37,14). Spoznat će jer će se uvjeriti da je ipak Bog onaj koji ravna tijekom ljudskoga života. Njegova riječ je zadnja, nadilazeći tako i smrt.
U evanđelju se pitanje života i smrti dodatno zaoštrava, konkretizira. Marta i Marija poručuju Isusu da im je brat Lazar bolestan (usp. Iv 11,3). Početna radnja se odvija na dvjema stranama. S jedne strane su dvije sestre koje tuguju zbog bratove bolesti, koja će rezultirati smrću. U takvoj situaciji traže Božju pomoć. A Isus, s druge strane, govori o proslavi Sina Božjega (usp. Iv 11,4). Međutim, Isus nije odmah intervenirao, jer je ostao još dva dana u mjestu u kojem se nalazio (usp. Iv 11,6). Kada bismo se sada uspjeli uvući pod kožu Marte i Marije, vjerojatno nam ne bi bilo ugodno. Zazivati Boga, i to u trenutku kada možda najviše očekujemo njegov pohod, a ostati bez odgovora. Na djelu je Božja šutnja. Kako u iskustvu šutnje govoriti o Bogu koji pohađa svoje vjerne, a ne dolazi sada kada Ga trebam? Što misliti o Bogu? Što misli Bog...? Odgovor na to pitanje nam uvijek ostaje pomalo zasrt velom tajne. No, razmatrajući ovaj odlomak, onako s distance, jer nismo u koži dviju tužnih sestara, vidimo i Isusovu perspektivu koju možda u vlastitom iskustvu i ne opažamo uvijek. Isusov je plan probuditi Lazara (usp. Iv 11,11). Bog se želi proslaviti, ali ne onako kako to mi želimo. On je taj koji bira i vrijeme i mjesto svoga pohoda. Kada je Isus stigao u Betaniju, Lazar već bijaše četiri dana u grobu (usp. Iv 11,17). Marta mu dolazi ususret i zapodijevaju razgovor. Na kraju razgovora Isus se potresao i zaplakao (usp. Iv 11,33.35). Ganula ga je Martina vjera. Vjerovala je da bi Lazar ostao živ da je Isus stigao na vrijeme, ali nije izgubila nadu unatoč bratovoj smrti. Ostala joj je vjera u uskrsnuće. Kasnije će Marta, kao da je Petru nešto u rodu, pokazati i znakove nevjere pri Isusovoj zapovijedi da se odvali kamen s Lazarova groba (usp. Iv 11,39-40), ali je Isus tu da je podsjeti na riječi koje je netom izgovorio, jačajući je tako u vjeri. I događa se čudo. Lazar izlazi iz groba (usp. Iv 11,43-44). Izlazi, premda je bio četvrti dan od njegove smrti, kada se tijelo počinje raspadati. Isus se time pokazuje kao potpuni Gospodar nad smrću, jer doziva u život i ono što je potpuno raspadnuto, u čemu nema ni trunke života.
Ja sam Uskrsnuće i život (Iv 11,25)! Isusov usklik nas zadržava u prezentu. Na Uskrsnuće se više ne gleda isključivo pod prizmom posljednjeg dana. Ono započinje ovdje na zemlji slobodnim čovjekovim pristankom uz Boga. Tako u poslanici Rimljanima sv. Pavao govori o životu u Duhu. Govori o Duhu onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih, koji će oživjeti i naša smrtna tijela po svome Duhu koji prebiva u nama (usp. Rim 8,11). Oživljavanjem naših smrtnih tijela po Duhu Svetome mi zapravo ulazimo s Kristom u novi život, jer je uskrsnuće nova životna stvarnost u kojoj bivamo povezani s Bogom neraskidivim vezom jedinstva kojemu ni obeskrijepljena smrt više ne može nauditi.
