Nekada je puno lakše graditi oko sebe zid raznoraznim praksama, uvjereni da smo tako bliže Bogu, a nismo svjesni da tako gradimo zid iz kojega je prečesto teško izaći.
Danas na tridesetu nedjelju kroz godinu, misna čitanja, posebice evanđelje (Mt 22, 34-40) nas vode u razmatranje nama poznatih, bilo iz „pitanja za krizmanike“, bilo iz životne prakse, dviju zapovijedi ljubavi, prema Bogu i bližnjemu, koje predstavljaju svojevrsni temelj kršćanskog života. Na samome početku pitamo se zašto su farizeji došli Isusu s pitanjem na koje bismo i mi, čitajući s velikim povijesnim odmakom, znali odgovoriti? I to s namjerom da ga iskušaju?! Imajući u vidu činjenicu da su upravo farizeji bili uvelike zaslužni za očuvanje, između ostaloga, i usmene predaje u židovskom narodu koja je puno veća nego ona zapisana, u skladu s tim je postojao i veliki broj zapovijedi naloženih na opsluživanje, ni manje ni više nego 613.
Stoga već u prvome čitanju iz Knjige izlaska (Izl 22, 20-26) slušamo o četirima takvim zapovijedima, koje govore o tlačenju pridošlice, cviljenju udovice i siročeta, uzajmljivanju novaca od naroda Gospodinova i uzimanje susjedu jedinoga ogrtača. Zajedničko svim ovim zapovijedima jest da se ogledaju u zapovijedi prema Bogu i bližnjemu, jer upravo ova četiri primjera imaju svoj izvor u temeljnom događaju izraelske povijesti – sklapanju saveza na gori Sinaju! U tom kontekstu je vrlo važno naglasiti i činjenicu da je upravo savez temelj svakome zakonu, a ne obrnuto. Iz saveza, kojim se obje strane (Bog i čovjek) obvezuju na vjernost, izvire, i u njemu treba tražiti verifikaciju svaki zakon! Zato će Bog, kako slušamo u prvome čitanju i uslišati molitvu pridošlice, jer je isti Bog izveo iz zarobljeništva onoga koji tlači pridošlicu, uslišat će udovicu i siročad koji zbog nepravde vapiju Bogu, jer je, kako kaže zadnji redak, Bog milostiv! On je vjeran, jer se Gospodin uvijek sjeća svojega saveza! A čovjek?
Sada nam je pomalo jasnija problematika kojom su farizeji htjeli Isusa uhvatiti u zamci. I sami smo pomalo svjesni, susrećući se u životu s praksama pod nazivom „duhovnosti“, da ponekada treba dobro „kopati“ u želji da se u njima nađe onaj Isus Krist o kojemu govore evanđelja, i to Isus u cijelosti, sa svim onim što je propovijedao i riječima i djelima, u radosti gozbi, svadbi, učenja. ozdravljanja i mnogočega drugoga, ali i u žalosti plača nad Jeruzalemom, izdaje najbližih i sramotne smrti. Pozvani smo polaziti od temelja, saveza ljubavi sklopljena krvlju Jaganjčevom. Nekada je puno lakše graditi oko sebe zid raznoraznim praksama, uvjereni da smo tako bliže Bogu, a nismo svjesni da tako gradimo zid iz kojega je prečesto teško izaći. A izreka Boj MOJ, sve moje, ne biva više molitva utjehe već postaje opravdanje za vlastite krive korake kojima se udaljavamo od molitve Oče NAŠ! I sam Isus posebno podcrtava ovu činjenicu, govoreći da o temeljnoj zapovijedi, koja ustvari i predstavlja i temeljni sadržaj saveza, ovise sav zakon i proroci. Sjetimo se samo proroka Jeremije i njegove životne „sudbine“, u kojoj je upravo zbog vjernosti savezu (izabranju i pozivu i poslanju) pretrpio mnoge nevolje i tako postao jedna od nasnažnijih preslika istinskoga proroka, Isusa Krista, oslanjajući se na vjernost iskazanu Bogu protiv komotnosti oslanjanja na predaje odviše ljudske.
O takvoj vjeri nam govori i poslanica koju Pavao upućuje Solunjanima (1, 5-10), govoreći o evanđelju ne samo u riječi nego i u snazi Duha u punini. Jer u nevolji mnogoj prigrliše Riječ i postadoše uzor vjernicima u služenju Bogu živomu i istinskomu. Upravo evanđelje življeno u punini, u svim svojim segmentima, može jamčiti sigurnost vjerniku u nasljedovanju Krista, i predstavlja istinski ispit savjesti, prijeko potreban zbog svih zavrzlama s kojima smo suočeni u težnji za vjernošću savezu kojim smo se obvezali na vjernost Bogu živomu i istinskomu.
