Oni koji poznaju glas njegove Riječi, ostaju uz njega jer je njegova blizina njihova sigurnost i zaštita. Znaju da pripadaju glasu Riječi koju svakodnevno slušaju i koja im daje život...
U ono vrijeme: Reče Isus: »Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže
za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje
dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu
do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što
mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Imam i drugih
ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti
i bit će jedno stado, jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život
svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem.
Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca
svoga.« (Iv 10, 11-18)
Pred nama
je neizmjerno sadržajna, ali sve rjeđa slika odnosa pastira i ovaca. Tko je
ikada imao priliku iskusiti što znači držati ovcu (janje) u svojemu krilu,
vjerujem da je svjestan duboke poruke toga iskustva. Nijedna ovca nije bila
lišena pastirova krila. Svaka je kao maleno janje bila na njegovim rukama.
Osjetila je njegovu blizinu, nježnost njegovih ruku i brigu za nju. Ovca živi
od pastira. On joj daje život. On je vodi na zelene pašnjake i izvore voda,
otvara joj mogućnost hranjenja i pijenja (usp. Ps 23). Svaka se ovca pokreće na
njegovu riječ. Hodi za njom. Dopušta se njome voditi. U njoj pronalazi
povjerenje i blizinu. Njegova je riječ izvor poznavanja. Ona je sigurnost i
onda kada je sigurnost ugrožena.
Najamnik
nije kao pastir. Njega teško prepoznajemo u svakodnevnom ritmu života. Njega se
poznaje pri iskustva zla. Kada se sprema bilo kakvo zlo - opasnosti, progoni,
prijetnje - najmanik spas traži u bijegu. On ostavlja ovce. Predaje ih zlu. S
njima je dok sve ide dobro, dok su zadovoljeni njegovi sebični interesi, dok
uživa udobnost vlastite naknade za čuvanje. Čim se pojavi prijetnja, najamnik
bježi. Ovce ostaju same. Izložene su prijetnji, progonu, smrti. Upravo jer same
ne mogu ništa. Oslonac koji su imale u najamniku je nestao. Postale su plijen
vucima. Tek kada su nastupe trenutci ugroze, očituje se vjernost Riječi.
Gospodin
Isus je živio od odnosa s Ocem. Bio je poslušan njegovoj riječi. Otvoren
njegovoj volji i u trenutcima kada je njegova muka bila preteška. Gospodin je
kao Janje uhvaćen, osuđen i poslan na klanje. Položio je život ispunjavajući
Božju volju. Tko želi živjeti od njegove Riječi, prolazi sličan put. Tek kada
nastupe progoni zbog istine sadržane u Riječi, bistri se poznavanje Gospodina.
Oni koji poznaju glas njegove Riječi, ostaju uz njega jer je njegova blizina
njihova sigurnost i zaštita. Znaju da pripadaju glasu Riječi koju svakodnevno
slušaju i koja im daje život. Živeći od nje bivaju izrugani, popljuvani,
klevetani, lažno osuđeni... Ona ih uči da se život nalazi u gubljenju samih
sebe (usp. Iv 12, 25). Jedina im je snaga u onome što nije njihovo: u Riječi.
U grčkom jeziku Novoga
zavjeta glagol »čuti« glasi »akouo«. Izrazi koji se pridodaju tom istom glagolu
su također - »privoljeti« i »prionuti uz koga«. Slušanje Riječi je tijesno
povezano s ljubavlju prema osobi koju slušamo. Oni koji žive od Riječi
prijanjaju uz nju. Dopuštaju da ih ona vodi. Oni su poput janjeta u ruci
Pastira. Njegova riječ je jedina kojoj vjeruju (usp. Iv 10, 27). Po njoj znaju
komu pripadaju. Ona im daje identitet. Ono su što su iz odnosa s njom. U njoj
žive, miču se i jesu (usp. Dj 17, 28).
