Dok sam hitao u luke, izvodio si me na hladne pučine, htijući se dokopati tla dizao si me u visine, tražio sam skloništa i zaklone, a od tebe sam dobio raskrižja i uske putove.
Mnoštvo riječi čujemo i mnoštvo riječi izgovorimo. Neke nam smetaju, neke riječi nas opterećuju; ima onih koje nas provociraju i živciraju, ali ima i onih koje nas smiruju. Ima i onih koje nas mijenjaju. I zanimljivo je kako neke riječi duboko dotaknu, “sjednu” nam na srce i tamo ostanu dugo, ako ne i zauvijek. Velika je snaga riječi. Isus je govorio, i njegove riječi su snažno odjekivale. Nisu nikog ostavljale ravnodušnim; ili su provocirale ili su mijenjale, ili ih je duboko doticao i dirao u nutrini, ali nisu htjeli priznati.
Riječi današnjeg evanđelja u meni mnogostruko odjekuju. U njima vidim Gospodina koji poziva na žetvu, u njima vidim srca koja su spremna odazvati se i krenuti. U njima vidim i svetog Franju kako radostan kroči u svom siromaštvu, a s tolikim bogatstvom u srcu. Današnje riječi mi vape žrtvom, vape mi ljubavlju koja se izlijeva; vape mi odbijanjem, neshvaćanjem, ali i povjerenjem u Isusa. U očima Kristovih poslanika vidim onaj zanos, ali i neku neizvjesnost. Vidim oštrinu, ali i uvijek nesigurnu avanturu. I tu mi opet na srce dolazi Božja logika koja me toliko puta zbunila i umorila, koja me toliko puta ostavila bez riječi, ali koja je uvijek imala pravo. I onda se na kraju samo nasmijem i upitam pa zar to nije moglo jednostavnije, Bože, mogao si slobodno preskočiti i izostaviti neke dijelove i korake. I shvatim da me često umara da On može biti moj Odmor, da padam tako da On može biti moj Oslonac, da dopušta da budem slab, da bi On mogao biti moja Snaga.
Tako da u svemu onda ostane najvažniji odnos s Isusom. Najvažnije ostane upoznati ga i krenuti za njim bilo gdje. Jer nisu daljine te koje nas razdvajaju, grijeh je taj koji odvaja. Zato moram odgovoriti na pitanje tko je Isus za mene.
I tako me često pitaš da kažem tko si, a ja započnem o onome što su me učili o Tebi. Ponovno me pitaš tko sam i dobiješ od mene već znane definicije. I dok te definiram prekidaš me pitanjem: “Tko sam uistinu za tebe?” I tu sve utihne… Htio sam neke ruke zvati svojima, htio sam biti siguran u nečijem pogledu misleći da si daleko i da nema mjesta za mene. Dok sam hitao u luke, izvodio si me na hladne pučine, htijući se dokopati tla dizao si me u visine, tražio sam skloništa i zaklone, a od tebe sam dobio raskrižja i uske putove. Na svako moje pitanje kao odgovor si postavljao križeve. A sada vidim da si me čuvao za sebe, sada vidim da si Ti htio ove moje ruke. Zato, Gospodine, pouči moje srce da kad slijedeći put mi postaviš isto pitanje da ne dobiješ samo prazne definicije.
Neka u našim životima Riječ ne bude ona koja će tek tako proći, nego ona koja će odzvanjati i drugima svijetliti.
