Posao ribara nije lagan; rano ustajati i odlaziti na pučinu, a nikad nisi siguran hoćeš li što uloviti. Možeš se vratiti punih mreža, a možeš kući dovući i praznu, često potrganu mrežu.
Jedna iskra dovoljna je da razbije mrak i samo jedna svijeća da osvijetli cijelu prostoriju. U mraku je najgore. Ne znaš gdje si, ne znaš je li ima tko do tebe i ne možeš ni naslutiti što se sve može dogoditi. A jedna mala iskra svu tu tamu rastjera i donese svjetlo tvome biću.
Kaže da smo svjetlo, a ne tama. Sinovi smo Onoga koji je sama Svjetlost. I upravo bi nam to trebao biti znak po kojem će nas ljudi raspoznavati; da nosimo svjetlo tamo gdje je tama; kako moli naš sveti otac Franjo. Ali kako drugima donijeti svjetlo, ako ga i sam pomalo gubim? A gubim ga zbog toga što se lagano udaljujem od Onoga koji mi daruje Svjetlo. To je jedini razlog.
Zanimljivlji su mi i fascinantni događaji koji su se zbili onoga dana dok je Isus prolazio uz Galilejsko more. Ljudska svakodnevica. Ribarili su kao i svakoga dana. Ali Isus je učinio tu svakodnevicu drugačijom. Jedan pogled i poziv mijenjaju živote; ostavljaju mreže i postaju ribarima ljudi. Pitam se kako je bilo jadnom ocu Zebedeju nakon što su mu sinovi na samo jednu riječ „neznanca“ ostavili sve i otišli. Jer i on je star i treba mu još uvijek pomoć. Ali vjerujem da je bio sretan zbog svojih sinova i njihove odluke. A opet mi je veličanstvena vjera sinova i spremnost na put u „nepoznato“. Bez pogovora su pristali, bez puno razmišljanja, kalkuliranja i dvoumice. Jednostavno su povjerovali i krenuli.
Usudim se pomisliti da im tada nije bila jasna Isusova rečenica da će od sada „loviti ljude“, ali pretpostavljam da se i nisu previše lomili razmišljajući o tome. To je bio novi početak za njih. Posao ribara nije lagan; rano ustajati i odlaziti na pučinu, a nikad nisi siguran hoćeš li što uloviti. Možeš se vratiti punih mreža, a možeš kući dovući i praznu, često potrganu mrežu. Vjerojatno, koračajući uz Isusa, nisu bili svjesni da će jednog dana Njegovom Riječi „loviti“ ljude za Kraljevstvo nebesko. Prošlo je mnogo godina od toga Galilejskog dana, ali tako je i danas. Godine su prošle, ali Njegova Riječ se ne mijenja, ostaje ista. Oni pozvani od Gospodina svakodnevno bacaju mreže. A mi se ne damo, trzamo se, izmičemo i često im kidamo mreže. Nekad je tako teško povjerovati i prepustiti se Njemu, ući u Njegove mreže, krenuti Njegovim stazama.
Nikad ne ćemo saznati na koji način Gospodin poziva ljude u svoju službu. Svi smo toliko različiti, a opet nas povezuje jedna čvrsta, neraskidiva nit – Isus Krist. Blagoslov je i odgovornost biti radnik na njivi Gospodnjoj. Ali On, iako poznaje čovjeka, njegove mane i grešnosti, ipak vjeruje u nas. Jer On čini našu slabost jakošću. Nedokučiva je njegova ljubav kojom nas ljubi i milost kojom poziva.
Gospodine, daj da prepoznamo tvoj glas u sebi i budemo spremni ostaviti sve i krenuti za tobom. Rasvijetli tmine naših srdaca i ne daj da ostane ni jedan kutak srca kojeg Tvoja svjetlost nije dotakla.
