Ovdje nam Evanđelje govori: ako ljudi ovoga svijeta poduzimaju ekstremne mjere kako bi si osigurali budućnost, čak i ukrali ako je potrebno, koliko bi više kršćani morali poduzimati ekstremne mjere da bi osigurali vječni život i ušli u vječne šatore.
Lk 16, 1-13
U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima:
»Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: 'Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!' Nato upravitelj reče u sebi: 'Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.' I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: 'Koliko duguješ gospodaru mojemu?' On reče: 'Sto bata ulja.' A on će mu: 'Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.' Zatim reče drugomu: 'A ti, koliko ti duguješ?' On odgovori: 'Sto korâ pšenice.' Kaže mu: 'Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.'
I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.
I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.
Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?
Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«
Danas vrlo bogati ljudi ne upravljaju direktno sa svojim financijama, već unajmljuju druge ljude da im vode ekonomiju. Ista stvar je bila i u Isusovo vrijeme. Da živimo u tom vremenu i da smo uz to jako bogati, vjerojatno bismo imali nadglednika koji bi upravljao našim financijama. U Evanđelju vidimo da bogati čovjek poziva svog upravitelja kuće grč. Οἰκονόμος (oikonomos, oiko – kuća; nomos – pravilo, zakon) da položi račun o svom upravljanju, jer je čuo da upravitelj rasipa njegovo imanje. To doslovno znači da upravitelj dobiva otkaz te više neće biti nadglednik jer je izigrao gospodarevo povjerenje. Nadglednik shvaća da su mu dani odbrojani i da mu se ne piše dobro, zna da za kopanje nema snage, a prositi se stidi. Nešto mora pod hitno poduzeti. Saziva sve gospodareve dužnike i plaća njihove dugove tako što krade od svog gospodara. Ukrao je pedeset bata ulja i pedeset kora pšenice, prijevarom je platio dug dužnicima i dodvorio im se ukradenim novcem svoga gospodara. Primjećujete li lukavca? Varao je oko računa, uzimao je od gospodara, a istovremeno je stvarao nova prijateljstva.
Mnogi ljudi, koji ovaj tekst površno čitaju, misle kako je upravitelj bio dobar i plemenit jer je radi grižnje savjesti ljudima oprostio dugove. No to nije istina. Sjetimo se da je on samo oikonomos, to jest upravitelj, koji nije imao ovlasti otpuštanja dugova, već samo vođenja financija. On je novac ukrao, prekršio sedmu Božju zapovijed i kako bi si osigurao budućnost platio je tuđe dugove s gospodarevim novcem. Zanimljivo je to da se gospodar na grčkom kaže Kyrios, što znači Gospodin, dakle krao je od Boga.
U nastavku svjedočimo zanimljivom obratu: umjesto da ga bogati gospodar da uhititi i ubiti, što u ono vrijeme nije bila rijetkost, on ga pohvaljuje i naziva snalažljivim. Na grčkom je to riječ φρονιμος (fronimos) što znači razborit. Isus, dakle, ovog lopova ne naziva samo snalažljivim, već i razboritim. Za razumijevanje ovoga potrebno je objašnjenje. Moramo naglasiti da Isus nikada ne bi odobrio nadglednikovu krađu i prijevaru jer je to grijeh, no ono što Isus naglašava kod sluge jest njegova snalažljivost radi brige za budućnost.
I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti. (Lk 16,8)
Židovi prvoga stoljeća imali su svijest o dva svijeta: o ovom sadašnjem svijetu i onom koji tek treba doći; o starom i novom svijetu, o starom i novom stvaranju. Stari svijet je ovaj trenutni svijet koji je podvrgnut grijehu, tami i patnji, a novi svijet je onaj koji ima doći i bit će ispunjen mirom, radošću, pravdom i vječnim životom. Dakle, to je bila uobičajena židovska kategorija za dobro i zlo, za one koji pripadaju ovom grešnom svijetu ili one koji su određeni za vječni život. Isus koristi ono što je židovima poznato i objašnjava im da je nadglednik očigledno sin ovoga svijeta, dakle, grešnik, lopov i srebroljubac koji je, unatoč svemu, puno mudriji od nekih sinova svjetla. On je uzimao od svoga gospodara da osigura svoju budućnost, unaprijed se pobrinuo za dan kada će izgubiti nadgledništvo, jer će tada imati prijatelje koji će ga primiti u svoje šatore gdje neće morati ni raditi niti prositi. Ovdje nam Evanđelje govori: ako ljudi ovoga svijeta poduzimaju ekstremne mjere kako bi si osigurali budućnost, čak i ukrali ako je potrebno, koliko bi više kršćani morali poduzimati ekstremne mjere da bi osigurali vječni život i ušli u vječne šatore.
I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.(Lk 16,9)
Isus nam zapravo govori da upotrijebimo nadglednikov princip i sebi napravimo prijatelje od „nepoštena novca“, to jest od onoga što imamo, a ustvari nije naše. Kako bismo se imali gdje nastaniti kad toga blaga nestane. Vječni šatori nam kazuju da Isus ne misli na zemaljska dobra ili zemaljsko bogatstvo, on ne traži od nas da tražimo prijatelje radi zemaljskog dobitka. Cijeli tekst je eshatološki, govori nam o posljednjim stvarima, o posljednjem sudu i kraju vremena. Isus pokušava objasniti apostolima da bi oni trebali otplatiti tuđe dugove s Božjim novcem, s Isusovim novcem, s bogatstvom koje im zapravo ne pripada. Jer doći će čas kada će morati predati račun o svom upravljanju, kada će nestati „njihovog novca“, a sve što će tada imati su „prijatelji“ koji će ih zagovarati i primiti u nebeske šatore. Ti će prijatelji, zajedno s Isusom, u isti glas posvjedočiti: Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.' (Mt 25,35) Isus nam jasno govori da koristimo dato nam bogatstvo i njime sebi osiguramo nebo.
Kakvo je to bogatstvo koje trenutno posjedujemo? Je li to samo novac ili i nešto drugo? Novac je svakako sredstvo s kojim možemo pomoći drugima, pogotovo onima koji nemaju čime uzvratiti. Uz pravednu nakanu milostinja zaista pokriva mnoštvo grijeha i umnaža blago na nebu. No nemamo svi puno novca da ga u vrećama dajemo potrebitima. Zapamtimo da je naše bogatstvo svako dobro koje nam je Bog dao. Ne samo očiti talenti, nego i svakodnevne sitnice. Na primjer, nekomu je Bog dao strpljivost i taj dar može trošiti na naporne ljude koji možda nemaju strpljenja; netko ima viška vremena, neka pomogne onomu koji ga nema. Ako nemamo ideja, uvijek možemo izmoliti krunicu za duše u čistilištu i pomoći im da što prije stignu u nebo. Prilika zaista ima beskonačno…
Logika ovog dijela Evanđelja je jednostavna: sve što mislimo da posjedujemo na ovom svijetu zapravo nije naše i ne pripada nama; mi smo samo upravitelji tih dobara, a bogati gospodar je Isus. Isus nam zapravo govori: „Iskoristi to 'nepravedno bogatstvo' (bogatstvo koje ti zapravo i ne pripada), budi rasipan, troši ga na druge ljude te pomoću tog bogatstva otplati tuđe dugove i osiguraj sebi vječne šatore gdje ćeš biti nagrađen o uskrsnuću pravednih.“ Možda više nego igdje u evanđelju Isus ovom prispodobom naglašava da naše spasenje ovisi o ljubavi prema drugima.
Zapitajmo se koliko današnji ljudi, uključujući kršćane, provode vremena razmišljajući o planovima za budućnost, mirovinu, nekakvu štednju ili investiciju? Nema ništa loše u tome, ali zapitajmo se u kakvu duhovnu investiciju smo u zadnje vrijeme uložili? Koliko duhovnog novca smo uplatili na naš nebeski račun? Što činimo po pitanju naše duhovne budućnosti i što radimo s duhovnim bogatstvom koje nam je povjereno?
