Ljubav je ono po čemu kršćanin treba odudarati, po čemu se treba razlikovati od drugih. Vide li nas drugi kao Isusove učenike?
Iv 13, 31-33a.34-35
Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.«
Ovaj kratki evanđeoski odlomak pete vazmene nedjelje vraća nas u dvoranu posljednje večere, a započinje zanimljivim riječima: „Pošto Juda iziđe.“
Znakovit je taj izlazak i da bi smo ga razumjeli važno je znati što mu je prethodilo. Prije nego što je Juda izašao, Isus mu je dao umočen zalogaj i time nagovijestio kako će ga on izdati, a Juda, uzevši zalogaj, odmah izlazi iz blagovališta i odlazi u mračnu noć, daleko od svakog svjetla. Par redaka prije njegovog izlaska, u evanđelju stoji: „Potom, poslije zalogaja, uđe u njega sotona.“ (Iv 13,27) Sotoni sigurno nije bilo ugodno u Kristovoj blizini. Jedva je čekao iskoristiti Judu i predati Isusa na osudu.
Isus nakon toga ostaje u dvorani s učenicima koji su sigurno bili zbunjeni onim što se upravo dogodilo. Nije im bio jasan Judin iznenadni odlazak. Isus ih smiruje te im naviješta svoju i Očevu slavu, svoju skoru muku, smrt i uskrsnuće. Govori im: „Dječice, još sam malo s vama“. Zna da se bliži čas njegove muke i osjeća potrebu učenicima još nešto reći. A to što im je rekao, bilo je uistinu veliko - dao im je zapovijed i to najveću, veću od svake druge. Zapovijed koju smo toliko puta čuli, toliko puta vidjeli, ali pitanje je koliko smo puta o njoj promislili ili je pokušali živjeti?
„Kao što sam ja ljubio vas…“ To je mjera ljubavi koju nam Isus postavlja. On koji je ljubio do kraja i žrtvovao se za nas kao pravi jaganjac traži to i od nas. Nama, običnim ljudima, to je uistinu neshvatljiva ljubav - biti spreman umrijeti za druge. Položiti cijeli svoj život za drugoga, ostaviti sve, sve ono što imaš i posjeduješ. Koliko li nam je samo teško nekome učiniti uslugu ili pomoći mu, makar i u najmanjoj stvari, a kamo li položiti život za njega? Koliko li nam je teško oprostiti, shvatiti da od mržnje i ljubomore, oholosti i egoizma neće izići ništa dobro? Tome nas on uči, opraštajući svaki put, ljubeći grešnika a osuđujući grijeh. Krist traži od nas da poput njega budemo blaga i ponizna srca. Želi da pružimo drugima neizmjernu ljubav koju je nama pružio, jer ljubiti bližnjega znači ljubiti Isusa. Svaki naš čin ljubavi prema čovjeku, čin je ljubavi prema Bogu. To je put do svetosti. A što je kršćanin bez ljubavi?
Posljednja rečenica ovog evanđeoskog odlomka kaže: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“
Ljubav je ono po čemu kršćanin treba odudarati, po čemu se treba razlikovati od drugih. Vide li nas drugi kao Isusove učenike? Ta bi ljubav trebala biti tako velika da se očituje u našim djelima, ponašanju i svakodnevnim činima. Isus je tu ljubav pokazivao na jedan jako poseban način, a to je služenje. U dvorani posljednje večere upravo on pere noge učenicima, on koji je Sin Božji, onaj od kojeg se to najmanje očekuje.
Kad se sjetim služenja, često pomislim na one kojima najviše treba - osobe s posebnim potrebama. Kad idem na fakultet, često ih mogu sresti dok dolaze u školu prilagođenu njima, koja je u blizini našeg samostana. Nekako mi te osobe uvijek izmame osmijeh na lice. Uvijek su radosne i kao da žele svu svoju radost i ljubav prenijeti na druge. One su ispunile tu zapovijed na najljepši mogući način - donose Krista drugima, a da možda toga nisu ni svjesne. I mi u služenju njima, služimo Kristu i zavrjeđujemo vječnu nagradu na nebesima. A vjerujem da nas mali čin ljubavi prema čovjeku neće ništa koštati. Nama tako malen, a Bogu tako velik.
