Isus iznova ulazi u ljudsko srce i proniče ga. On uvijek iznenadi svojim pitanjem, svojom gestom ili, jednostavno, samom svojom pojavom. Ni ovaj put nije drugačije. Učenici shvaćaju i iznova se čude kako ih Isus proniče, jer Njemu se ništa ne može sakriti.
On zna kada liježemo i kada ustajemo, on misli naše poznaje.
Često smo svjedoci kako se djeca, a nerijetko i odrasli, "mjere" tko je veći, a da pritom ne znaju pravo značenje te riječi. Mogli bismo reći kako je to samo gramatička pogreška, a znamo da je smisao suprotan. Zbog pitanja tko je veći ili tko je viši, nerijetko dolazi do svađa, tučnjava, prestanka komuniciranja itd. Ni kod Isusovih učenika nije drugačije. I oni se bore za vlast, za prvo mjesto. Htjeli bi biti što bliže Isusu, ali to opet čine na pogrešan način. Možda i nisu krivi!? No, Isus vrlo brzo rješava taj njihov problem. Nudi im jednu "magičnu formulu" koja je, mogli bismo reći, mimo svih ljudskih pravila: Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj! Pitamo se kako je moguće? Zar nije sasvim normalno da budemo prvi, da se borimo za to mjesto? Ta već i djeca žele biti prvi, već i ona u tako ranoj dobi žele biti "šefovi". I, ako oni takvo nešto žele zašto onda ne bi i odrasli? Ta oni su vrjedniji, pametniji i bolji od djece. Ovakva i slična razmišljanja pripadaju mnogima od nas. Posluživati druge značilo bi biti im sluga, a tko to danas želi. Ovdje postoji razlika u posluživanju. Posluživati iz obveze i posluživati iz ljubavi. Prvo je mučno, a drugo je radosno. Kako bi bilo lijepo kada bi i oni koji poslužuju iz obveze posluživali i iz ljubavi. Život bi im bio radosniji i smisleniji.
No, Isus ponovno ima neku drugu logiku. On im dijete stavlja kao uzor. Ovdje nije samo riječ o djetetu, nego je dijete primjer malenosti, krhkosti, neznatnosti… Dijete je primjer ovisnosti o drugome. Ono ne može samo. Za njegovu egzistenciju su potrebni drugi, potrebni su njegovi roditelji koji će se brinuti o njemu. Na mjestu djeteta može biti bilo tko od naših bližnjih, bilo tko od braće i sestara koji je u potrebi i koji je možda na zadnjem mjestu. Kako se naša i Isusova logika razlikuju. Mi imamo ljestvice vrednota, ljestvice važnosti i ugleda, a kod Isusa toga nema. Ili, bolje rečeno, Isus naše ljestvice okreće. Posljednji su prvi, a prvi posljednji. Kako je teško znati gdje bismo trebali biti, jer tko zna što Isusu može "pasti na pamet". Možda bismo mogli birati neku sredinu, jer sredina uvijek ostaje sredina. No, onda se sjetimo kako Isus ne voli mlakost. Sredina je nekako "bljutava". Što nam preostaje!? Poslušati ga!? Mijenjati logiku!? Možda samo malo manje kalkulirati!?
Često smo svjedoci kako se djeca, a nerijetko i odrasli, "mjere" tko je veći, a da pritom ne znaju pravo značenje te riječi. Mogli bismo reći kako je to samo gramatička pogreška, a znamo da je smisao suprotan. Zbog pitanja tko je veći ili tko je viši, nerijetko dolazi do svađa, tučnjava, prestanka komuniciranja itd. Ni kod Isusovih učenika nije drugačije. I oni se bore za vlast, za prvo mjesto. Htjeli bi biti što bliže Isusu, ali to opet čine na pogrešan način. Možda i nisu krivi!? No, Isus vrlo brzo rješava taj njihov problem. Nudi im jednu "magičnu formulu" koja je, mogli bismo reći, mimo svih ljudskih pravila: Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj! Pitamo se kako je moguće? Zar nije sasvim normalno da budemo prvi, da se borimo za to mjesto? Ta već i djeca žele biti prvi, već i ona u tako ranoj dobi žele biti "šefovi". I, ako oni takvo nešto žele zašto onda ne bi i odrasli? Ta oni su vrjedniji, pametniji i bolji od djece. Ovakva i slična razmišljanja pripadaju mnogima od nas. Posluživati druge značilo bi biti im sluga, a tko to danas želi. Ovdje postoji razlika u posluživanju. Posluživati iz obveze i posluživati iz ljubavi. Prvo je mučno, a drugo je radosno. Kako bi bilo lijepo kada bi i oni koji poslužuju iz obveze posluživali i iz ljubavi. Život bi im bio radosniji i smisleniji.
No, Isus ponovno ima neku drugu logiku. On im dijete stavlja kao uzor. Ovdje nije samo riječ o djetetu, nego je dijete primjer malenosti, krhkosti, neznatnosti… Dijete je primjer ovisnosti o drugome. Ono ne može samo. Za njegovu egzistenciju su potrebni drugi, potrebni su njegovi roditelji koji će se brinuti o njemu. Na mjestu djeteta može biti bilo tko od naših bližnjih, bilo tko od braće i sestara koji je u potrebi i koji je možda na zadnjem mjestu. Kako se naša i Isusova logika razlikuju. Mi imamo ljestvice vrednota, ljestvice važnosti i ugleda, a kod Isusa toga nema. Ili, bolje rečeno, Isus naše ljestvice okreće. Posljednji su prvi, a prvi posljednji. Kako je teško znati gdje bismo trebali biti, jer tko zna što Isusu može "pasti na pamet". Možda bismo mogli birati neku sredinu, jer sredina uvijek ostaje sredina. No, onda se sjetimo kako Isus ne voli mlakost. Sredina je nekako "bljutava". Što nam preostaje!? Poslušati ga!? Mijenjati logiku!? Možda samo malo manje kalkulirati!?
