Kad upoznamo Ljubav, više nam ne trebaju pravila. Jer tada više ne postupamo zato što to pravilo govori, nego iz ljubavi prema Onome koji je u centru, prema Onome koji je nas prvi ljubio.
Iz dana u dan ravnamo se i živimo po nekim pravilima. Čak i nesvjesno. Ne razmišljamo baš previše o onome što činimo, nego to bude ponekad zato što to svi čine, a ponekad “zato što se to tako radi.” Često prođemo pokraj situacije, prođemo pokraj čovjeka, i što je najgore, prođemo pokraj života, a da ništa od toga ne upoznamo. Ili to bude nešto jako povšno. Ne upoznajemo ono bitno. Upoznajemo formu i površnost, ispunimo pravilo, ali ne idemo dublje od toga. Ne kopamo ispod, ne tražimo onoga zbog koga je to pravilo napisano, ne tražimo onoga koji je u centru.
U našem kršćanskom smislu, pravila su zapovijedi. I trudimo se živjeti ih, čvrsto ih obdržavati i ništa ne propustiti. Ali pravilo samo za sebe ne vrijedi. Ono uvijek upućuje na nekoga. Tako i zapovijedi. Nažalost, često su nam zapovijedi zid od kojih ne vidimo Gospodina. To zvuči pomalo zastrašujuće. Činiti nešto u ime nekog koga ne poznajem i tko nema nikakve veze s mojim životom nema smisla. Obdržavamo zapovijedi, a da ne razmišljamo tko iza svega toga stoji i koji je smisao naših postupaka. Ne bismo li mi trebali biti iznad pravila? Ali ne na način da se bahatimo i oholimo, nego na način da toliko ljubimo da nam pravilo postane život, način života. Kad upoznamo Ljubav, više nam ne trebaju pravila. Jer tada više ne postupamo zato što to pravilo govori, nego iz ljubavi prema Onome koji je u centru, prema Onome koji je nas prvi ljubio. Tada naš ljubavni odnos s Gospodinom postaje ispunjen. Ostvarujemo se i napredujemo. A uz to sve to onda dolazi i radost, jer i pozvani smo na radost, a ne na tugovanje. U suprotnom, kako ćemo se radovati kada nas pritišće breme zapovijedi? Pod pritiskom patimo i padamo. Dok nešto činimo iz obveze, bez ljubavi, nemirni smo i malo napredujemo. Jer gdje počinje obveza, tu prestaje ljubav. Tu prestaje sloboda. A Isus nas nikada ne zarobljava. On nas oslobađa i daje nam poticaj i snagu za naprijed.
Zbog čega muž vara ženu i obratno? Upravo zbog nedostatka njihovog ljubavnog odnosa. Odnosa ljubavi, poštovanja i povjerenja. Tako i mi “varamo” Gospodina, pa lutamo, tražeći zamjene i nadopun, jer nam nedostaje ljubavi u osobnom odnosu s Gospodinom. Živimo u svojim slikama, svojim predodžbama, i ne dopuštamo da nam netko makne sliku, iako je možda u pravu. Zovemo Gospodina da nas mijenja i usput mu kažemo na koji će nas način promijeniti. Ponekad mi se čini da danas Isus dođe među nas da bismo mu našli neku zamjerku ili bismo mu prigovorili kako nešto nije učino po pravilu. Trebamo maknuti krivu sliku. Pustiti ono staro što grčevito držimo u rukama i dopustiti da nam Isus podari svoju novost, svoju puninu. Jer On je bitan i naš osobni odnos s njim. Jer hoće nas, originalne, jer i stvorio nas je originalne i upravo traži da imamo originalni, vlastiti odnos s njim. Baš poput udova, koji su različiti, a tvore jedno tijelo. Bitan sam u tome tijelu. Dajem svoj doprinos, drugačiji, manje, više, ali jednako sam bitan u izgradnji Crkve. Bez mene ne bi bilo jednako.
Tu nam može sveti Franjo biti primjer koji je govorio da ne postoji jedan savršeni brat, nego smo tek svi zajedno, sa svojim datostima i darovima savršeni brat. Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tjela iako mnogi, jedno su tijelo…ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni…i svi smo jednim Duhom napojeni.
