Ovoj ženi preostao je samo Isus, jer je došla do samoga dna. Kajanje i stid ne poznaju visine, nego padaju na koljena i cjelivaju noge Onome koji ih jedini spasiti može.
Zadnjih dana često se susrećemo s raznim definicijama slobode. Svatko na svoj način priča priču i stvara sebi uvjete najpovoljnije za njega. Zašto ne bih bio slobodan i radio što želim? Zašto moram biti sputan svim tim pravilima, zapovijedima i definicijama? Zašto se ne bih “oslobodio” tog svega i činio po svome? Zašto napokon ne bih mogao biti slobodan? Možda zato jer tek tada ne bih bio slobodan.
To bi mi bio samo pokazatelj da sam na putu olakšice, da biram lakše staze i izvlačim se. To mi je pokazatelj da svjesno izabirem svoju lijenost, prepuštam joj se, prepuštam se grijehu, a sve to zbog toga što mi nedostaje snage, zbog toga što mi nedostaje ljubavi. Grijeh nije sloboda, grijeh je zarobljenost, vezanost, sputanost. Slobodan sam tek onda kad se mogu oduprijeti grijehu i odlučiti za dobro. Svako popuštanje grijehu je slabost, i nije nimalo oslobađajuće. I duboko u sebi, uvijek osjetimo kada je to tako. Poput pepela smo; naići će vjetar i otpuhat će nas, raspršit će nas posvuda, zato je potrebno nešto da natopi taj pepeo, da ga pričvrsti. Tako je i s našim životom; ako nije natopljen Gospodinom, ako nije pričvršćen za Isusa vrlo lagano će nas otpuhati protivni vjetrovi.
Danas u evanđelju imamo ispred sebe lik javne grješnice. Možda je i ona tražila slobodu na krivim mjestima i krivim načinima. Možda je bila primorana na to, možda nije imala izbora. Možda je tražila ljubav, smisao ili sreću. Ali, nije bila slobodna. Dotaknula je dno, bila je pepeo kojeg je vjetar posvuda raspršio. I više je bilo nemoguće skupiti taj prah. Trebalo je započeti ispočetka. Zato i dolazi k Isusu, zna da joj On može dati novi početak. Zna da On može podići njezin pogled i osvjetliti njezine tmine.
Oni odbačeni, rubni ljudi, siromasi i patnici su tankoćutni ljudi, oni znaju suosjećati. Ljudi koji su patili i koji pate imaju srce bliže čovjeku, imaju sluha za patnju i bol drugoga. A pogotovo čovjek koji padne na samo dno. On više nema nikoga, nema ničega. Takvi ljudi potpuno ovise o Gospodinu, sve svoje predaju Njemu, jer Njega jedino i imaju. Oni rijetko osuđuju, jer poznaju svoj grijeh i nije im cilj u druge prstom upirati i uvlačiti u ponor. Oni koji su poznali svoj grijeh ne žele taj isti drugome, ne žele da drugi pate kako su oni patili, jer znaju što su sve prošli i pretrpjeli. Možda žarče traže pomoć i spas nego mi “prosječni” grješnici, koji mislimo da nismo toliko loši kakvih sve ima, pa tako lako i osudimo drugoga.
Ovoj ženi preostao je samo Isus, jer je došla do samoga dna. Kajanje i stid ne poznaju visine, nego padaju na koljena i cjelivaju noge Onome koji ih jedini spasiti može. Nitko i ništa više nije važnije od toga, ni komentari, ni svijet, ni pogledi osude. Kad pronađemo izvor, kad pronađemo ljubav, više se od nje ne odvajamo. A patnja nam najjasnije pokazuje istinske vrjednote i ono za što se isplati živjeti i ono što nas uopće drži na životu.
Isus je ne osuđuje, nego je milosrdan, daje joj oprost. On vadi čovjeka iz oklpa njegovog grijeha. Skida masku prijestupa i otkriva naše pravo lice koje nam je darovano od Gospodina. Takvog lica trebamo hoditi! Jedino ljubav može mijenjati, sve ostalo slama. Žena je vjerovala da joj Isus može pomoći, imala je povjerenja u njega. A često nam u životu ne ostaje ništa doli povjerenje. Isus daje novu priliku, poziva na novi život. Isus “uzima” Zakon iz ruke farizeja i “daruje” ga svima; možda su ga zato i mrzili.
Spas je došao za sve ljude, Isus je došao oprostiti svima. Zato, klekni pred Gospodina i zamoli ga. I tebi daje priliku.
