Uvijek je važno prisjetiti se da, prije nego poduzmemo, ili se upustimo u bilo što u životu, ne zaboravimo tko je taj tko je jedini u stanju čovjeka održati na životu, dajući mu temelj za sve njegovo djelovanje.
Danas, na četvrtu nedjelju došašća, približavajući se svetkovini rođenja Gospodina našega Isusa Krista, liturgija nam u prvom čitanju daje čuti mesijansko proročanstvo o Emanuelu, koje je Gospodin uputio kralju Ahazu (usp. Iz 7, 10). Veli mu da zaište od Njega znak, ali ga Ahaz ne htjede iskušavati (usp. Iz 7, 11 – 12). U čemu je problem? Ako malo pozornije čitamo knjigu proroka Izaije, i ako se vratimo na početak sedmog poglavlja, možemo bolje uočiti Ahazovo „mučenje“ s prihvaćanjem Božje volje u svom životu. Ahaz ima problema s ratobornim susjedima. Ne bih sada predetaljno ulazio u povijesni kontekst ovog izvješća, pa će biti dovoljno napomenuti da Ahaz nije slušao proroka Izaiju, koji mu je savjetovao da se ne priklanja nijednoj od susjednih sila da bi spasio sebe i, usput, svoj narod. Izaija mu poručuje u jednoj od najcitiranijih rečenica Svetoga pisma: Ako se na mene ne oslonite, održat se nećete (Iz 7, 9b). Uvijek je važno prisjetiti se da, prije nego poduzmemo, ili se upustimo u bilo što u životu, ne zaboravimo tko je taj tko je jedini u stanju čovjeka održati na životu, dajući mu temelj za sve njegovo djelovanje.
Mislim da je sada malo lakše upustiti se u razmatranje samog prvoga čitanja. Ono što Ahaza muči je, zapravo, nedostatak predanja u Gospodina, pomalo se „izvlačeći“ da ne želi iskušavati Gospodina (usp. Iz 7, 12). Koliko li je često čovjek u napasti zatvaranja u samoga sebe, misleći da sam može izaći na kraj sa svim životnim problemima? Štoviše, koliko li je u napasti, i u trenucima blagostanja ostati u sebi samome i ne vidjeti Onoga od koga dolazi sve blagostanje?
Bez obzira na Ahazovu zatvorenost, Gospodin daje znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel (Iz 7, 14)! Prije smo vidjeli uobičajenu karakteristiku čovjeka, koji je sklon samozatvaranju. Sada nam se daje slika Gospodina, koji, iako ga čovjek odbija, dolazi da bude Emanuel – s nama Bog, koji nas nikad ostaviti ne će, unatoč svemu. I opet, unatoč svemu, daje nam uvijek iznova priliku zazvati Ga da se nastani u našem životu. Gospodin nam sada pokazuje neizmjernu veličinu svoje ljubavi, u kojoj dolazi blizu svakome čovjeku, i, odgovarajući na čovjeku nevjeru, dolazi objaviti mu se još očitije, u punini. O tome nam svjedoči evanđelje.
Ono što je ljudskom umu nedokučivo, otajstveno, uistinu se dogodilo. Prije nego se sastade sa svojim mužem, nađe se Marija trudna po Duhu Svetom (usp. Mt 1, 18). Događa se nešto što, premda već u Starom zavjetu naviješteno, čovjeka zbunjuje i ostavlja zatečenim. Jer, Bog je uvijek drugačiji, nikad Ga ne možemo staviti u naše okvire.
A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti (Mt 1, 19). Josip je u nevjerici. Ne zna što se događa. Ništa mu nije jasno. I Bog mu preko anđela poručuje da se ne boji uzeti Mariju za svoju ženu (usp. Mt 1, 20). Zanimljivo je kako Josip u nastavku prihvaća nalog Gospodnji. Bio je u stanju čuti, ali i primiti Riječ. Bijaše naime pravedan, premda i zbunjen u tom trenutku. Nije problem biti zbunjen. Usudio bih se reći da je ponekad poželjno biti zbunjen, pitati se ono vječno pitanje – zašto!? Odgovor neće izostati. Onaj tko svoj život gradi na temelju koji je Bog, dobit će odgovore, jer pita. Traži i nalazi. Zašto? Ponizan je, pravedan, i stoga ima prostora za Riječ u svome srcu.
Tome Sinu će nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih (usp. Mt 1, 21). U židovstvu je ime uvijek išlo zajedno s djelovanjem. Ono uvijek govori najviše o toj osobi. Tako i o Sinu Božjemu, koji je, i s nama Bog, i ujedno i spasitelj ljudi. Imamo zato puno svjedoka. Jedan od njih je i sv. Pavao. U drugom čitanju, početku poslanice Rimljanima, upravo svjedoči o tome u svom pozdravu naslovnicima. Svjedoči o Isusu Kristu od koga je primio milost... na slavu imena Njegova (usp. Rim 1, 5). Spasenje je u pravom smislu riječi milost, dar. Pavao je zapravo suprotnost kralju Ahazu, koji ne htjede izaći iz samoga sebe, svoga dotadašnjeg načina života. I Pavao je imao svoj stil života. Ali je na intervenciju Spasiteljevu učinio metanoju, obratio se. Postao je poslušnik volje Isusa Krista, i samo kao takav je mogao i Rimljane, i sve pogane privesti k poslušnosti vjere (usp. Rim 1, 5 – 6). Zato molimo zagovor Blažene Marije, vazda Djevice, Svetoga Josipa i Svetoga Pavla da uzmognemo čuti glas Gospodinov i u poslušnosti vjere ga prihvatiti i snagom volje zaživjeti.
Mislim da je sada malo lakše upustiti se u razmatranje samog prvoga čitanja. Ono što Ahaza muči je, zapravo, nedostatak predanja u Gospodina, pomalo se „izvlačeći“ da ne želi iskušavati Gospodina (usp. Iz 7, 12). Koliko li je često čovjek u napasti zatvaranja u samoga sebe, misleći da sam može izaći na kraj sa svim životnim problemima? Štoviše, koliko li je u napasti, i u trenucima blagostanja ostati u sebi samome i ne vidjeti Onoga od koga dolazi sve blagostanje?
Bez obzira na Ahazovu zatvorenost, Gospodin daje znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel (Iz 7, 14)! Prije smo vidjeli uobičajenu karakteristiku čovjeka, koji je sklon samozatvaranju. Sada nam se daje slika Gospodina, koji, iako ga čovjek odbija, dolazi da bude Emanuel – s nama Bog, koji nas nikad ostaviti ne će, unatoč svemu. I opet, unatoč svemu, daje nam uvijek iznova priliku zazvati Ga da se nastani u našem životu. Gospodin nam sada pokazuje neizmjernu veličinu svoje ljubavi, u kojoj dolazi blizu svakome čovjeku, i, odgovarajući na čovjeku nevjeru, dolazi objaviti mu se još očitije, u punini. O tome nam svjedoči evanđelje.
Ono što je ljudskom umu nedokučivo, otajstveno, uistinu se dogodilo. Prije nego se sastade sa svojim mužem, nađe se Marija trudna po Duhu Svetom (usp. Mt 1, 18). Događa se nešto što, premda već u Starom zavjetu naviješteno, čovjeka zbunjuje i ostavlja zatečenim. Jer, Bog je uvijek drugačiji, nikad Ga ne možemo staviti u naše okvire.
A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti (Mt 1, 19). Josip je u nevjerici. Ne zna što se događa. Ništa mu nije jasno. I Bog mu preko anđela poručuje da se ne boji uzeti Mariju za svoju ženu (usp. Mt 1, 20). Zanimljivo je kako Josip u nastavku prihvaća nalog Gospodnji. Bio je u stanju čuti, ali i primiti Riječ. Bijaše naime pravedan, premda i zbunjen u tom trenutku. Nije problem biti zbunjen. Usudio bih se reći da je ponekad poželjno biti zbunjen, pitati se ono vječno pitanje – zašto!? Odgovor neće izostati. Onaj tko svoj život gradi na temelju koji je Bog, dobit će odgovore, jer pita. Traži i nalazi. Zašto? Ponizan je, pravedan, i stoga ima prostora za Riječ u svome srcu.
Tome Sinu će nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih (usp. Mt 1, 21). U židovstvu je ime uvijek išlo zajedno s djelovanjem. Ono uvijek govori najviše o toj osobi. Tako i o Sinu Božjemu, koji je, i s nama Bog, i ujedno i spasitelj ljudi. Imamo zato puno svjedoka. Jedan od njih je i sv. Pavao. U drugom čitanju, početku poslanice Rimljanima, upravo svjedoči o tome u svom pozdravu naslovnicima. Svjedoči o Isusu Kristu od koga je primio milost... na slavu imena Njegova (usp. Rim 1, 5). Spasenje je u pravom smislu riječi milost, dar. Pavao je zapravo suprotnost kralju Ahazu, koji ne htjede izaći iz samoga sebe, svoga dotadašnjeg načina života. I Pavao je imao svoj stil života. Ali je na intervenciju Spasiteljevu učinio metanoju, obratio se. Postao je poslušnik volje Isusa Krista, i samo kao takav je mogao i Rimljane, i sve pogane privesti k poslušnosti vjere (usp. Rim 1, 5 – 6). Zato molimo zagovor Blažene Marije, vazda Djevice, Svetoga Josipa i Svetoga Pavla da uzmognemo čuti glas Gospodinov i u poslušnosti vjere ga prihvatiti i snagom volje zaživjeti.
