Zar moja nedovršenost može zborit riječ o tvojoj potpunosti? Želio bih drugome govoriti o tebi, a bojim se da i sam te još dovoljno ne poznajem.
Gospodine, pitaš me tko si. Želiš znati što ja mislim o tebi, tko si ti. Ne očekuješ mudrovanja, ni velike riječi od mene, nego samo iskren odgovor negdje iz dubine moga srca. Samo to te zanima, a to mi je najteže. Radije bih govorio što su drugi rekli o tebi i što drugi, učeni ljudi, misle tko si ti. Nije lako kopati po srcu i pomicati stvari koje su odavno tu ustaljene.
U trenutku si me zovnuo i krenuo sam. Ni tada nisam znao pravo odgovoriti, ali sam znao da si to ti. Uz tebe sam se osjećao sigurnim. Krenuli smo tako i sada ideš korak dalje, sada mi postavljaš uvjete, tražiš da se odreknem samoga sebe i svaki dan prihvatim svoj križ, ako te želim slijediti. Znam da nije dovoljno samo koračati uz tebe i zvati se tvojim. Treba raditi i ploda donositi. Treba rasti i za tvoju službu se pripremati. Svaki dan mi daješ nove prilike za to, samo ih treba prepoznati.
Prigrlim svoj križ svaki put kad zavolim brata koji misli i radi drugačije nego ja; uzmem križ na svoja leđa onda kad prihvatim sebe u ovom trenutku, ovakvog kakav jesam; kad zavolim bijednog sebe u svojim slabostima. Podnesem težinu svoga križa uvijek kad se pokušavam nositi sa suhom svakodnevicom i usprkos tome živjeti ono na što sam pozvan. Križ me pritišće i napominje mi da moram razabirati, vagati i odlučivati se za dobro, makar ono u tom trenutku ne izgledalo nimalo privlačno, ni jednostavno. Prihvatim svoj križ kad odolijevam požudama ovog svijeta; kad ne dopustim usnama da sude i kad ne dam svome oku da ga tama zaprlja, već se trudim držati ga usmjerenim k Onomu koji je sama čistoća.
Gospodine, ti si se uvijek Ocu molio i nisi se sramio nazvati ga „tata“, Abba. Podaj nam snage da se uvijek priznajemo tvojim. Ti si znao da ćeš umrijeti, da ćeš patiti, ali si odlučio poštovati Očevu volju. Odrekao si se poradi Oca svojega. Ne daj da naše „ja“ bude uvijek korak ispred, obuzdaj nas i zaštiti od pogubne svojeglavosti, jer što nam vrijedi ako zadobijemo cijeli svijet, a sami sebe izgubimo ili se upropastimo?
Svaki dan me pitaš iznova, a ja šutim i ne odgovaram. Ali zar moja nedovršenost može zborit riječ o tvojoj potpunosti? Kako li je čudno moje postojanje u tvojoj savršenosti. Želio bih drugome govoriti o tebi, a bojim se da i sam te još dovoljno ne poznajem. Daj da te, poput Petra, priznajem Božjim Mesijom i svakodnevno stavljam tebe ispred svake svoje želje.
U trenutku si me zovnuo i krenuo sam. Ni tada nisam znao pravo odgovoriti, ali sam znao da si to ti. Uz tebe sam se osjećao sigurnim. Krenuli smo tako i sada ideš korak dalje, sada mi postavljaš uvjete, tražiš da se odreknem samoga sebe i svaki dan prihvatim svoj križ, ako te želim slijediti. Znam da nije dovoljno samo koračati uz tebe i zvati se tvojim. Treba raditi i ploda donositi. Treba rasti i za tvoju službu se pripremati. Svaki dan mi daješ nove prilike za to, samo ih treba prepoznati.
Prigrlim svoj križ svaki put kad zavolim brata koji misli i radi drugačije nego ja; uzmem križ na svoja leđa onda kad prihvatim sebe u ovom trenutku, ovakvog kakav jesam; kad zavolim bijednog sebe u svojim slabostima. Podnesem težinu svoga križa uvijek kad se pokušavam nositi sa suhom svakodnevicom i usprkos tome živjeti ono na što sam pozvan. Križ me pritišće i napominje mi da moram razabirati, vagati i odlučivati se za dobro, makar ono u tom trenutku ne izgledalo nimalo privlačno, ni jednostavno. Prihvatim svoj križ kad odolijevam požudama ovog svijeta; kad ne dopustim usnama da sude i kad ne dam svome oku da ga tama zaprlja, već se trudim držati ga usmjerenim k Onomu koji je sama čistoća.
Gospodine, ti si se uvijek Ocu molio i nisi se sramio nazvati ga „tata“, Abba. Podaj nam snage da se uvijek priznajemo tvojim. Ti si znao da ćeš umrijeti, da ćeš patiti, ali si odlučio poštovati Očevu volju. Odrekao si se poradi Oca svojega. Ne daj da naše „ja“ bude uvijek korak ispred, obuzdaj nas i zaštiti od pogubne svojeglavosti, jer što nam vrijedi ako zadobijemo cijeli svijet, a sami sebe izgubimo ili se upropastimo?
Svaki dan me pitaš iznova, a ja šutim i ne odgovaram. Ali zar moja nedovršenost može zborit riječ o tvojoj potpunosti? Kako li je čudno moje postojanje u tvojoj savršenosti. Želio bih drugome govoriti o tebi, a bojim se da i sam te još dovoljno ne poznajem. Daj da te, poput Petra, priznajem Božjim Mesijom i svakodnevno stavljam tebe ispred svake svoje želje.
