Od samog početka slavljenja, pasha je bila obiteljski blagdan. Ona se, kao takva, i nakon izgradnje hrama nastavila slaviti u obiteljskom krugu. To nas poziva na istinsko promišljanje o obitelji današnjice...
Velikim četvrtkom tj. misom večere Gospodnje započinje Vazmeno trodnevlje. U ovim danima, tako presudnim za naš život, nastojimo uvijek iznova razmatrati i upiti u srce sve ono što nam se Isusovim činom potpunog predanja Ocu dariva, i to upijeno na koncu i sami pokušati živjeti i naviještati. Da bismo mogli potpunije razumjeti značaj večere Gospodnje, potrebno je zaustaviti se i na prvom misnom čitanju i prodrijeti u dubinu poruke koja se krije u samom slavlju židovske pashe. Od samog početka slavljenja, pasha je bila obiteljski blagdan. Ona se, kao takva, i nakon izgradnje hrama nastavila slaviti u obiteljskom krugu. To nas poziva na istinsko promišljanje o obitelji današnjice, s tim da poseban pogled upiremo na slike prikazane u prvom čitanju, a posebno u evanđelju, tražeći u njima odgovor na naše probleme.
Tako vidimo da se, u pripovijesti o Izlasku, kuća pokazuje kao mjesto spasenja u onoj tamnoj egipatskoj noći prolaska biča zatornoga. U takvoj situaciji nam kuća, obitelj, pružaju zaklon, oklop koji štiti naš život. Svakodnevno iskustvo nas uči da tome često nije tako. Uvijek smo u opasnosti da se raspršimo, da zapostavimo obiteljsko zajedništvo, koje je, vidimo, tako značajno. Treba uočiti još jednu posebnost izvješća o Izlasku. Kuće u kojima su boravili Izraelci bijahu, na Gospodnji nalog, poškropljene krvlju jaganjca, da bi se mogle prepoznati i biti pošteđene od prolaska biča zatornoga u onoj tamnoj egipatskoj noći. Poruka sada ide dalje, doseže svoj istinski smisao i dubinu! Samo obiteljsko zajedništvo nije bilo dostatno, nego je trebalo biti obojeno krvlju jaganjca. Mi ovdje prepoznajemo prasliku onoga što se dogodilo u Isusu Kristu, našemu Jaganjcu, koji je i sam slavio pashu sa svojim apostolima (a kasnije i sam postade pashalno janje), koji su postali njegova nova obitelj. Zidine te obitelji su također obojene krvlju jaganjca, ali jednom zauvijek, u Isusu Kristu. Zato naše male obitelji mogu jedino opstati i biti mjesto mira, sigurnosti i svetosti ako su pod znakom Jaganjca, to jest, ucijepljene u veću obitelj, koja joj daje čvrstinu i sigurnost. Danas to zvuči pomalo paradoksalno. Tu veliku obitelj se proziva sa svih strana, neki joj nagovješćuju i kraj. Ali ne zaboravimo temelj na kojem ona stoji i da je opečaćena krvlju janjetovom. Isto tako ne zaboravimo da smo i sami dio te obitelji, živo tkivo, otajstveno tijelo, koje trpi ako trpi jedan ud. Stoga u ove dane poradimo na našem zajedništvu, utemeljujmo se u Temelju naše kuće.
Na pitanje kako to učiniti odgovara nam evanđelje, izvješće o pranju nogu.
Ivanovo izvješće o večeri se razlikuje od sinoptičkih izvješća i onog Pavlovog, koje se isto čita u misnom slavlju, i donosi standardnu shemu ustanovljenja euharistije. Kod Ivana toga nema, bar u 13.poglavlju (Iv 6, 11). Ivan nam uprizoruje nesvakidašnji događaj, da gospodar (nad gospodarima) pere svojim slugama noge. U toj gesti je sadržano otajstvo Isusovog života i smrti. On prihvaća službu roba, najniži posao na svijetu – pere ljudske prljave noge. Zašto? Da bi nas osposobio za stol i pokazao nam svoju pedagogiju. Tu pedagogiju je vrlo važno shvatiti, a još važnije ju je, shvaćenu, prihvatiti i pretočiti u svakodnevlje. Isusova poruka spasenja predstavlja prihvaćanje Njegove ljubavi, inicijative. To bi se moglo izraziti i tako što ćemo reći da treba znati tko je prvi, a tko drugi. Ovo izvješće nam također pokazuje i odbijanje toga dara, i to na dva načina. Jedno je Judino, a drugo Petrovo. Htio bih se osvrnuti posebno na ovo Petrovo odbijanje. Ono je slika stava "pobožnog" čovjeka, koji spasenje poima kao izvršavanje pravednosti pred Bogom, što bi trebalo predstavljati način našeg spasenja. Takva pravednost zna često imati plodove koji se zovu samovolja i isključivost, u odnosu prema bližnjemu. A sve to na koncu rezultira slikom "pobožnog" čovjeka kao boga, koji vlastitim mjerilima određuje tko je dobar pred Bogom a tko ne. Isus se svojom pedagogijom ovome suprotstvlja.
Prizor pranja nogu i Petrovog odbijanja, koje se kasnije, na Isusovu "prijetnju" da neće imati dijela s njim ako mu ne opere noge, pretvara u zahtjev za cjelovitim pranjem, nam otkriva značenje sakramenata krštenja, koje ostaje trajni pečat i rezultat milosnog djelovanja Božjeg, i pokore, kojoj se u ovom prolaznom životu često trebamo utjecati da bi bili "čisti". Ali, bogatstvo ovoga evanđeoskog izvješća ide još dublje i pokazuje nam, osim sakramentalnog shvaćanja, i ono o čovjeku, ne kao pravedniku, nego grešniku, koji treba dopustiti milosnom Božjem djelovanju da ga posvema prožme. Prepuštanje Božjoj milosti, ako se ispravno shvati, neće rezultirati samo uvjerenjem spašenosti bez pokrića osobnog djelovanja u ovom svijetu. Zato Isus ide dalje i tumači svoj čin kao paradigmu onoga što bi mi trebali činiti. Isusova ponuda spasenja u obliku pranja nogu, posvemašnjeg služenja, dobiva svoj smisao u nalaženju plodnog tla u nutrini svakog pojedinca koji, vodeći se tom milošću, i sam sudjeluje u spasenjskom djelovanju Božjem. Dopuštajući da nam Krist pere noge, sami se osposobljujemo za pranje nogu cijeloga svijeta. Ta nova zapovijed može biti ključ za otvaranje mnogih vrata koja su nam zatvorena, najvećim dijelom zbog obdržavanja stare zapovijedi oko za oko, zub za zub. Isusov zahtjev pretpostavlja preuzimanje inicijative i u određenim trenucima kada bih se najradije sakrio od svih, a posebno od onih kojima bih trebao oprati noge. On tako zna biti i "bolan", jer zahtjeva iskrenost i cjelovito predanje u odnosima s bližnjima, bez izvršavanja izvanjske pravednosti kao jamstva spasenja.
Psalam 116. na najbolji način prikazuje stav čovjeka koji je istinski shvatio novu zapovijed. Stoga molimo da i mi možemo, zajedno sa psalmistom, pjevati zahvalnicu: što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Gospodnje. Tvoj sam sluga jer si Ti razrješio okove moje. Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne, zazvat ću ime Gospodnje. Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje, pred svim pukom njegovim.
Tako vidimo da se, u pripovijesti o Izlasku, kuća pokazuje kao mjesto spasenja u onoj tamnoj egipatskoj noći prolaska biča zatornoga. U takvoj situaciji nam kuća, obitelj, pružaju zaklon, oklop koji štiti naš život. Svakodnevno iskustvo nas uči da tome često nije tako. Uvijek smo u opasnosti da se raspršimo, da zapostavimo obiteljsko zajedništvo, koje je, vidimo, tako značajno. Treba uočiti još jednu posebnost izvješća o Izlasku. Kuće u kojima su boravili Izraelci bijahu, na Gospodnji nalog, poškropljene krvlju jaganjca, da bi se mogle prepoznati i biti pošteđene od prolaska biča zatornoga u onoj tamnoj egipatskoj noći. Poruka sada ide dalje, doseže svoj istinski smisao i dubinu! Samo obiteljsko zajedništvo nije bilo dostatno, nego je trebalo biti obojeno krvlju jaganjca. Mi ovdje prepoznajemo prasliku onoga što se dogodilo u Isusu Kristu, našemu Jaganjcu, koji je i sam slavio pashu sa svojim apostolima (a kasnije i sam postade pashalno janje), koji su postali njegova nova obitelj. Zidine te obitelji su također obojene krvlju jaganjca, ali jednom zauvijek, u Isusu Kristu. Zato naše male obitelji mogu jedino opstati i biti mjesto mira, sigurnosti i svetosti ako su pod znakom Jaganjca, to jest, ucijepljene u veću obitelj, koja joj daje čvrstinu i sigurnost. Danas to zvuči pomalo paradoksalno. Tu veliku obitelj se proziva sa svih strana, neki joj nagovješćuju i kraj. Ali ne zaboravimo temelj na kojem ona stoji i da je opečaćena krvlju janjetovom. Isto tako ne zaboravimo da smo i sami dio te obitelji, živo tkivo, otajstveno tijelo, koje trpi ako trpi jedan ud. Stoga u ove dane poradimo na našem zajedništvu, utemeljujmo se u Temelju naše kuće.
Na pitanje kako to učiniti odgovara nam evanđelje, izvješće o pranju nogu.
Ivanovo izvješće o večeri se razlikuje od sinoptičkih izvješća i onog Pavlovog, koje se isto čita u misnom slavlju, i donosi standardnu shemu ustanovljenja euharistije. Kod Ivana toga nema, bar u 13.poglavlju (Iv 6, 11). Ivan nam uprizoruje nesvakidašnji događaj, da gospodar (nad gospodarima) pere svojim slugama noge. U toj gesti je sadržano otajstvo Isusovog života i smrti. On prihvaća službu roba, najniži posao na svijetu – pere ljudske prljave noge. Zašto? Da bi nas osposobio za stol i pokazao nam svoju pedagogiju. Tu pedagogiju je vrlo važno shvatiti, a još važnije ju je, shvaćenu, prihvatiti i pretočiti u svakodnevlje. Isusova poruka spasenja predstavlja prihvaćanje Njegove ljubavi, inicijative. To bi se moglo izraziti i tako što ćemo reći da treba znati tko je prvi, a tko drugi. Ovo izvješće nam također pokazuje i odbijanje toga dara, i to na dva načina. Jedno je Judino, a drugo Petrovo. Htio bih se osvrnuti posebno na ovo Petrovo odbijanje. Ono je slika stava "pobožnog" čovjeka, koji spasenje poima kao izvršavanje pravednosti pred Bogom, što bi trebalo predstavljati način našeg spasenja. Takva pravednost zna često imati plodove koji se zovu samovolja i isključivost, u odnosu prema bližnjemu. A sve to na koncu rezultira slikom "pobožnog" čovjeka kao boga, koji vlastitim mjerilima određuje tko je dobar pred Bogom a tko ne. Isus se svojom pedagogijom ovome suprotstvlja.
Prizor pranja nogu i Petrovog odbijanja, koje se kasnije, na Isusovu "prijetnju" da neće imati dijela s njim ako mu ne opere noge, pretvara u zahtjev za cjelovitim pranjem, nam otkriva značenje sakramenata krštenja, koje ostaje trajni pečat i rezultat milosnog djelovanja Božjeg, i pokore, kojoj se u ovom prolaznom životu često trebamo utjecati da bi bili "čisti". Ali, bogatstvo ovoga evanđeoskog izvješća ide još dublje i pokazuje nam, osim sakramentalnog shvaćanja, i ono o čovjeku, ne kao pravedniku, nego grešniku, koji treba dopustiti milosnom Božjem djelovanju da ga posvema prožme. Prepuštanje Božjoj milosti, ako se ispravno shvati, neće rezultirati samo uvjerenjem spašenosti bez pokrića osobnog djelovanja u ovom svijetu. Zato Isus ide dalje i tumači svoj čin kao paradigmu onoga što bi mi trebali činiti. Isusova ponuda spasenja u obliku pranja nogu, posvemašnjeg služenja, dobiva svoj smisao u nalaženju plodnog tla u nutrini svakog pojedinca koji, vodeći se tom milošću, i sam sudjeluje u spasenjskom djelovanju Božjem. Dopuštajući da nam Krist pere noge, sami se osposobljujemo za pranje nogu cijeloga svijeta. Ta nova zapovijed može biti ključ za otvaranje mnogih vrata koja su nam zatvorena, najvećim dijelom zbog obdržavanja stare zapovijedi oko za oko, zub za zub. Isusov zahtjev pretpostavlja preuzimanje inicijative i u određenim trenucima kada bih se najradije sakrio od svih, a posebno od onih kojima bih trebao oprati noge. On tako zna biti i "bolan", jer zahtjeva iskrenost i cjelovito predanje u odnosima s bližnjima, bez izvršavanja izvanjske pravednosti kao jamstva spasenja.Psalam 116. na najbolji način prikazuje stav čovjeka koji je istinski shvatio novu zapovijed. Stoga molimo da i mi možemo, zajedno sa psalmistom, pjevati zahvalnicu: što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Gospodnje. Tvoj sam sluga jer si Ti razrješio okove moje. Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne, zazvat ću ime Gospodnje. Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje, pred svim pukom njegovim.
