U razmatranju čitanja četrnaeste Nedjelje kroz godinu, vođen sam govorom o otajstvu Božjega kraljevstva. Što je ono? Kako se ostvaruje? Tko u njega ulazi? Možemo li ga susresti, doživjeti ovdje na zemlji? Ili je pak isključivo onozemna stvarnost?
U prvom čitanju nalazimo mesijanski govor o kralju koji krotak jaše na magarici, istrebljujući kola iz Efraima i naviještajući mir narodima. A vlast će mu se proširiti do rubova zemlje (usp. Zah 9, 9-11). Govor o mesiji uvijek je obojen iščekivanjem, nadom u njegov dolazak. Ali nada se ne odnosi samo na formu, pod vidom pojavka, nego prije svega na sadržaj kojega mesija daje ovomu čovječanstvu, opterećenu svakakvim brigama koje mu otežavaju život u istinskoj slobodi prožetoj radošću, istinom, mirom, dobrotom, zajedništvom... Budući kralj je ponizan. On neće biti preslika ovozemaljskih kraljeva, vođenih željom za onim „imati“, pa i na uštrb jadnom narodu kojemu obećavaju sve i svašta, a na koncu ga uvode u materijalnu bijedu. Moglo bi se navesti štošta trulih plodova uzrokovanih nedovoljnom brigom za rast „sjemena“ (naroda) onih kojima je ono povjereno. Taj isti ponizni kralj će istrijebiti kola iz Efraima. Budući da je Efraim dio Sjevernoga Izraelskog kraljevstva, odvojenog od Jude, Bog nam u čitanju govori da će ispuniti nadu naroda, tj. svakog čovjeka koji čezne za jedinstvom. Čežnja za jedinstvom je čovjeku usađena u narav, budući da je stvorena na sliku Boga, koji je jedan u Trojstvu osoba. Njegovu vladavinu ne obuhvaćaju samo Izraelska plemena, nego svi krajevi svijeta, tako da govor o mesiji predstvlja govor o sveopćem jedinstvu čovječanstva, koje će se ipak ostvariti kada Bog bude sve u svemu.
Vrhunac ovoga govora nalazimo u evanđelju. Govori se o malenima, kojima je objavljeno otajstvo Božje, Gospodara neba i zemlje, a mudrima i umnima ostaje skriveno (usp. Mt 11, 25). Ovaj govor o mudrima i umnima zasigurno je usmjeren na tadašnju „vjersku elitu“, farizeje. Sami govor predstavlja trajnu opomenu onima koji pokušavaju govor o kraljevstvu Božjemu svesti na instituciju. Evanđelje se ne smije institucionalizirati! Ono nju bitno nadilazi! Isus poziva umorne i opterećene da njemu dođu, jer će, učeći od njega, naći spokoj svojim dušama (usp. Mt 11, 28-29). Potrebno je vratiti se na izvor. Zna se dogoditi, kao u Isusovu vremenu, da „duhovna elita“ osjeti potrebu za nametanjem mnoštva sitnih odredbi koje, u sebi možda dobre, u konačnici zamrače pogled na živoga Boga, svodeći odnos sa svojim Stvoriteljem samo na obvezu, i to pod maskom lijepe izvanjskosti. Stoga nas evanđelje poziva na posvješćivanje istine da naši odnosi trebaju počivati po uzoru na odnos samoga Boga, u kojemu Sin, premda u potpunoj ovisnosti o Ocu, upravo kroz nju posjeduje svoju vječnu Božju bit koju očituje onima kojima hoće (usp. Mt 11, 27). I još nešto! Ulazak u to Božeje kraljevstvo koje nadilazi i onu formu u kojoj je na zemlji najizvrsnije prisutno, u Crkvi Božjoj, predstvlja potpuno nezasluženi dar.
U toj darovanosti, koja dolazi po onome koji je Dar, Duh Sveti, potrebno je dopustiti tom Daru da nas oblikuje, o čemu govori drugo čitanje (usp. Rim 8, 9. 11-13). Kada nam je otajstvo kraljevstva Božjega već darovano u klici, potrebno je dopustiti toj klici da raste, da se razvija i da plod donosi. A to je moguće samo po Duhu. I taj isti Duh, ljubav Oca i Sina, koji je zalog jedinstva, je onaj po kojemu su na događaju Duhova mnogi postali jedno, i stoga je On taj koji usmrćuje sve tjelesno u nama i vodi ovo čovječanstvo do savršenoga jedinstva. Neka Bog Trojstvene ljubavi udijeli milost onima kojima je otajstvo Božjega kraljevstva darovano, da ga uzmognu pronijeti do svih rubova zemlje!
