Kao što je Bog Otac izvor koji daje svu svoju ljubav Sinu u Duhu Svetomu, a Sin je kao takav i prima, u svoj punini, tako i evanđelist u današnjem odlomku pred nas stavlja Oca vinogradara, s kojim slika na određeni način počinje i završava.
Danas otvaramo Peti vazmeni tjedan. A možda bi bilo točnije i sadržajnije reći, poučeni Ocima, kako još uvijek slavimo Nedjelju Uskrsnuća Gospodinova! Nije to tek nešto usputno, nevažno. Nama je, kao vremenitim bićima, potrebno historizirati i podijeliti jedan jedini događaj u nekoliko epizoda. Ali ne smijemo zaboraviti da se radi upravo o jednom događaju – proslavi Gospodina našega Isusa Krista! Nama je teško povezati vrijeme i vječnost, jer je tisuću naših godina za Gospodina samo jedan tren, kako nam pjeva psalmista. Ovaj naizgled promašeni uvod mi pomaže pristupiti vazmenom vremenu i današnjim čitanjima kao događaju odozgo, koji potpuno nadilazi sva ljudska poimanja, napore, te nadasve želju za vječnim životom koja se u njemu javlja u strahu od propadanja. I kao što nas izvješćuje sv. Pismo, dopušta i nevjericu učenika. Ali ih čini svjedocima, što prije nisu bili. Zato je možda najvjerodostojniji Ljubljeni učenik, koji sažimlje događaj proslave na samome križu (usp. Iv 19, 30).
U prvome čitanju iz Djela apostolskih slušamo o Pavlovu dolasku u Jeruzalem, Crkvu majku (Dj 9, 26-31). Pavao želi biti povezan s Crkvom majkom, bez obzira što ga je Gospodin namijenio za izvršenje posebne zadaće. A znamo da se na razne načine kasnije i brinuo o njoj. Međutim, zajednica se boji i ne vjeruje u učeništvo Pavla. Tek će Barnabino svjedočansto apostolima otvoriti oči i prepoznati u Pavlu izabrano oruđe Božje! Zašto? Barnaba im pripovjedi kako je Savao na putu vidio Gospodina koji mu je govorio! Radi se o istom iskustvu učenika na putu u Emaus! I stoga zajednica u Pavlu prepoznaje Božji zahvat koji svojom Rječju proslavljenom uvodi čovjeka u novi život zajedništva sa sobom i s bližnjim. A govori i nama da se Gospodina prepoznaje i postaje njegov svjedok na putu, u slušanju Njegove riječi.
Evanđeoski odlomak iz Ivanova evanđelja donosi nam prekrasnu sliku vinogradara, trsa i loze (Iv 15,1-8). Slika je to koja nam otvara pristup u samu bit kršćanskoga života, koji je na sliku onoga što ga Bog živi u samome sebi. Kao što je Bog Otac izvor koji daje svu svoju ljubav Sinu u Duhu Svetomu, a Sin je kao takav i prima, u svoj punini, tako i evanđelist u današnjem odlomku pred nas stavlja Oca vinogradara, s kojim slika na određeni način počinje i završava. Čitav je naš život, od početka do kraja, dar Božji, i izvan toga okvira gubi svaku orijentaciju i smisao.
Unutar odlomka nalazimo i riječi koje se javljaju kao refreni, zbog čestog spominjanja, i predstavljaju srž poruke: Isus kao trs i želja da On i učenici ostanu u zajedništvu. Ali nije to zajedništvo vezano nekakvim ugovorom potpisanim na obični papir, nego najintimniji odnos koji nadilazi čisto ljudske okvire. Ostanite u meni i ja u vama! Isus nas poziva ni manje ni više nego na ulazak u intimu Njegova bića. Bića koje je Bog sam (Ja sam trs)! On nam je to i omogućio svojom proslavom, koja nije imala samo objektivne posljedice, u Isusu, nego i one subjektivne, za čovjeka, kojem je omogućen hod u potpuno novoj perspektivi. A da bi čovjek odgovorio na Isusov poziv i ostao u Njemu, potrebno je izići iz sebe. Princip je to kojim se nadahnjivao i posebno o njemu pisao današnji papa Benedikt XVI. Valja naglasiti da spomenuti izlazak i ostajanje jedno u drugome nije izrečen u kontekstu odnosa jednoga individua prema drugome individuu (često spominjanih ja-ti odnosa). Bilo da današnji tekst promatramo iz Božje, bilo iz naše perspektive, dolazimo do zaključka da se ni u jednom slučaju ne radi o čistim individuima. U Bogu je to odnos Oca, Sina i Duha Svetoga, a iz naše perspektive gledano radi se o kontekstu zajednice učenika. Poruka nam se sada daje sama po sebi i svaki daljni pokušaj tumačenja bi joj samo umanjio težinu.
U samom odlomku nalazimo još dva zanimljiva detalja: Isusovu pouku da bez Njega ne možemo učiniti ništa i da možemo iskati što hoćemo ako ostanemo u Njemu. S jedne strane susrećemo se s paradoksom slobode koja, definirana samo kao (ne)mogućnost izbora (bez oslonca na dobro, samo dobro koje je Bog), poučeni iskustvom, vodi u ropstvo. S druge strane nam se otvara horizont istinskoga pristupa molitvenom životu, koji očito ima i neke svoje preduvjete. Često se dogodi da se čudimo i da uopće ne shvaćamo i ne prihvaćamo stvarnost u sebi i oko nas. U skladu s tim nam onda i govor o Božjoj volji postane prazan. Čini mi se da su sveci i oni na glasu svetosti uspijevali i još uvijek uspijevaju povezati govor o Božjoj volji i osobnoj nedoumici u vezi s njom.
Razmatrajući današnje drugo čitanje iz Prve Ivanove poslanice, nalazimo potvrdu onoga što smo čuli u evanđelju (1Iv 3, 18-24). Dok u prvom dijelu (1Iv 3, 18-21) govori učenicima o istinskoj ljubavi, u drugom dijelu (1Iv 3, 22-24) nalazimo snažnu vezu s evanđeljem i putokaz za naše svakodnevno nastojanje oko nasljedovanja Krista:
I što god ištemo, primamo od Njega jer zapovijedi Njegove čuvamo i činimo što je Njemu drago. I ovo je zapovijed Njegova: da vjerujemo u ime Sina Njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. I tko čuva zapovijedi Njegove, u Njemu ostaje, i On u njemu.
I što god ištemo, primamo od Njega jer zapovijedi Njegove čuvamo i činimo što je Njemu drago. I ovo je zapovijed Njegova: da vjerujemo u ime Sina Njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. I tko čuva zapovijedi Njegove, u Njemu ostaje, i On u njemu.
