Danas, na sedmu vazmenu nedjelju, slušamo odlomak iz Ivanova Evanđelja, odnosno, kraj Isusove Velikosvećeničke molitve, kojom se Spasitelj prikazuje i posreduje za ljude u trenutku svoje žrtve.
Sami završetak 17. poglavlja, koji nas posebno zanima, možemo promatrati kao svojevrsnu oporuku, koju nam naš Spasitelj ostavlja. Zašto oporuka? Što je to u ovom odlomku tako bitno da bi o njemu govorili kao o oporuci? A znamo da ona ne predstavlja tek običan list papira, bar onima kojima egzistencija ovisi o onome koji ju je sastavio, tako da i na ovako čisto ljudskom primjeru možemo iščitati bitnost sadržaja koji se u njoj krije.
Koja se bitnost, dakle, krije u Iv 17, 20 - 26? Isus sada više ne moli za one koje mu je otac dao, nego i za one, koji će na njihovu riječ vjerovati u Njega, da svi budu jedno. Radi se o molitvi za Crkvu, vjernike, koji će, po svjedočanstvu apostola, povjerovati u Njega i tako se ucjepljivati u jedno živo tkivo koje će, što više bude svjedočenja, više i rasti i tako se širiti. Dobro je odmah uočiti da se tu ne radi o nekakvom individualnom svjedočanstvu, koje, doduše, može biti plodonosno, ali nedovoljno da bi se ukazalo na autentičnost poruke koja nam je naviještena. Zato će Isus i dodati ono bitno u ovoj oporuci: da svi budu jedno! Međutim, Isus tu ne staje, nego veli da će baš to jedinstvo biti raspoznajni znak svijetu, koji je kod Ivana opisan kao onaj koji ne čuje i ne vidi, da uzvjeruje da Ga je Otac poslao. Na prvi pogled možda ni ne znamo kakvom jedinstvu, kao vjernici, trebamo težiti. S jedne strane će nam vjerojatno zastati dah od uzvišenosti Isusove poruke ili, bolje rečeno, zahtjeva, a s druge strane nam se ovaj govor može učiniti jako dalekim i teško ostvarivim. Svakako treba zaključiti da se radi o nečem vrlo važnom, dok je o tom bio govor na oproštajnoj večeri Isusa i apostola. Čini mi se da važnost ove poruke treba promatrati dvojako. Prvo, siguran sam da smo se svi mogli u životu osvjedočiti u snagu pravog zajedništva, bilo da se radi o primjeru Bogu posvećenih osoba koje su, držeći se zajedno, bile nama izvrstan i očit primjer koliko je zapravo riječ o bogatstvu koje istinsko zajedništvo donosi. Vjerujem da i osobno svatko od nas može posvjedočiti obilje ispunjenja doživljenog u zajednici. Pa i stari Aristotel davno reče: „Sam čovjek, ili je zvijer ili je Bog. A budući da nije ni jedno ni drugo, nužno je društveno biće.“
Osim ovog vida, smatram da se Isusov govor o jedinstvu može promatrati i kao upozorenje. Zašto? Škola povijesti čovjeka, svijeta, pa i Crkve, ako hoćete, ali i ona naša životna škola nas uče da ništa nije bilo tako teško ostvariti kao jedinstvo među ljudima, i da ništa nije bilo tako razorno za svijet, čovjeka i Crkvu kao narušavanje toga jedinstva. Ne bih želio sada nabrajati sve posljedice koje je povijest iznjedrila, u kojima je nedostajalo jedinstva. To svatko može osobno, i vjerujem da bismo 90% svi isto nabrojali. Ja bih samo htio naglasiti da se ovdje radi o nečem što čovjeka uvelike prati na njegovom putu. S jedne se strane radi o silnom potencijalu za ostvarenje zajedništva, koji se u svakome od nas krije, ali ipak je samo riječ o potencijalu, koji je potrebno aktualizirati, da na kraju ne bi nestalo i samog potencijala.
Sami način prijelaza iz potencije u aktualnost nagoviješta nam se od 24. retka, kada Isus moli da i oni koje mu je Otac dao, gledaju slavu Njegovu. U prvom čitanju iz Djela apostolskih, čitamo o mučeništvu svetog Stjepana. Već na početku izvještaja, upada nam u oči kako Stjepan, nakon što njegovi slušatelji, Židovi, uskipješe u srcima, slušajući njegovu besjedu, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i ugleda slavu Božju i Isusa gdje sjedi zdesna Bogu. I dade im o tome svjedočanstvo. Oni ga potom kamenovahu, a da mu prethodno nisu ni sudili. I dok ga kamenovahu, Stjepan je zazivao: „Gospodine, primi duh moj!“ Ovaj opis sv. Stjepana mogao bi nam poslužiti kao paradigma u imitatio Christi. Također nas ovaj primjer upozorava da biti Kristov često zahtijeva velike žrtve, bilo kakve vrste. Ali Stjepanovo upiranje pogleda u nebo, koje nije bilo uzaludno, niti je ikada bilo, niti će ikada biti, daje mu utjehu i snagu u teškom trenutku koji ga je zadesio – nasilna smrt. Stjepan traži, i to istinski, i dobiva odgovor dovoljno snažan za konačno svjedočanstvo koje njegovu vjeru opisuje kao uistinu opipljivu. U kontekstu drugog čitanja iz knjige Otkrivenja moglo bi se reći: „Blago Stjepanu, koji opra svoje haljine. Imat će pravo na stablo života i na vrata će smjeti u grad.“
Koji nam onda odgovor daju prva dva čitanja na pitanje kako učiniti jedinstvo aktualnim? Prije svega je to ispunjenje Duhom Svetim, koji će nas poučavati o svemu, kao što smo čuli prošle nedjelje. Ispunjenost Duhom Svetim i upiranje pogleda u nebo, što uvijek nerazrješivim vezom jedno uz drugo stoji, najbolji je način kako ostvariti istinsko zajedništvo među ljudima. To dovodi do gledanja slave Božje, koja nas drži postojanima u vjeri. Doduše, izvješće iz Djela nam govori o osobnom svjedočanstvu Stjepanovu, pa zato ne smijemo nikako smetnuti s uma zajednicu u kojoj je Stjepan rastao u Duhu, koja ga je postavila na časno mjesto đakona da svojim darovima donese radosnu vijest onima kojima je poslan, tako da, ovim uvidom obogaćeni, ne trebamo govoriti o isključivo pojedinačnom svjedočanstvu sv. Stjepana, nego i o ulozi koju Crkva ima u tom svjedočanstvu, samim tim što je, kao takva, stojala iza njegovog čina i što ga je, u pisanom obliku, budućim generacijama ostavila kao trajno nadahnuće. Stoga je potrebno neprestano zazivati Duha Svetoga i prepustiti se njegovom djelovanju. Baš kao što možemo pročitati u Otk 22, 17: „I Duh i zaručnica govore: Dođi!“ Zapravo je to Duh prisutan u Zaručnici, Crkvi, koji joj daje da može reći; dođi. Ali gdje i kome doći? Isusu koji veli: „Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!“
Koja se bitnost, dakle, krije u Iv 17, 20 - 26? Isus sada više ne moli za one koje mu je otac dao, nego i za one, koji će na njihovu riječ vjerovati u Njega, da svi budu jedno. Radi se o molitvi za Crkvu, vjernike, koji će, po svjedočanstvu apostola, povjerovati u Njega i tako se ucjepljivati u jedno živo tkivo koje će, što više bude svjedočenja, više i rasti i tako se širiti. Dobro je odmah uočiti da se tu ne radi o nekakvom individualnom svjedočanstvu, koje, doduše, može biti plodonosno, ali nedovoljno da bi se ukazalo na autentičnost poruke koja nam je naviještena. Zato će Isus i dodati ono bitno u ovoj oporuci: da svi budu jedno! Međutim, Isus tu ne staje, nego veli da će baš to jedinstvo biti raspoznajni znak svijetu, koji je kod Ivana opisan kao onaj koji ne čuje i ne vidi, da uzvjeruje da Ga je Otac poslao. Na prvi pogled možda ni ne znamo kakvom jedinstvu, kao vjernici, trebamo težiti. S jedne strane će nam vjerojatno zastati dah od uzvišenosti Isusove poruke ili, bolje rečeno, zahtjeva, a s druge strane nam se ovaj govor može učiniti jako dalekim i teško ostvarivim. Svakako treba zaključiti da se radi o nečem vrlo važnom, dok je o tom bio govor na oproštajnoj večeri Isusa i apostola. Čini mi se da važnost ove poruke treba promatrati dvojako. Prvo, siguran sam da smo se svi mogli u životu osvjedočiti u snagu pravog zajedništva, bilo da se radi o primjeru Bogu posvećenih osoba koje su, držeći se zajedno, bile nama izvrstan i očit primjer koliko je zapravo riječ o bogatstvu koje istinsko zajedništvo donosi. Vjerujem da i osobno svatko od nas može posvjedočiti obilje ispunjenja doživljenog u zajednici. Pa i stari Aristotel davno reče: „Sam čovjek, ili je zvijer ili je Bog. A budući da nije ni jedno ni drugo, nužno je društveno biće.“
Osim ovog vida, smatram da se Isusov govor o jedinstvu može promatrati i kao upozorenje. Zašto? Škola povijesti čovjeka, svijeta, pa i Crkve, ako hoćete, ali i ona naša životna škola nas uče da ništa nije bilo tako teško ostvariti kao jedinstvo među ljudima, i da ništa nije bilo tako razorno za svijet, čovjeka i Crkvu kao narušavanje toga jedinstva. Ne bih želio sada nabrajati sve posljedice koje je povijest iznjedrila, u kojima je nedostajalo jedinstva. To svatko može osobno, i vjerujem da bismo 90% svi isto nabrojali. Ja bih samo htio naglasiti da se ovdje radi o nečem što čovjeka uvelike prati na njegovom putu. S jedne se strane radi o silnom potencijalu za ostvarenje zajedništva, koji se u svakome od nas krije, ali ipak je samo riječ o potencijalu, koji je potrebno aktualizirati, da na kraju ne bi nestalo i samog potencijala.Sami način prijelaza iz potencije u aktualnost nagoviješta nam se od 24. retka, kada Isus moli da i oni koje mu je Otac dao, gledaju slavu Njegovu. U prvom čitanju iz Djela apostolskih, čitamo o mučeništvu svetog Stjepana. Već na početku izvještaja, upada nam u oči kako Stjepan, nakon što njegovi slušatelji, Židovi, uskipješe u srcima, slušajući njegovu besjedu, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i ugleda slavu Božju i Isusa gdje sjedi zdesna Bogu. I dade im o tome svjedočanstvo. Oni ga potom kamenovahu, a da mu prethodno nisu ni sudili. I dok ga kamenovahu, Stjepan je zazivao: „Gospodine, primi duh moj!“ Ovaj opis sv. Stjepana mogao bi nam poslužiti kao paradigma u imitatio Christi. Također nas ovaj primjer upozorava da biti Kristov često zahtijeva velike žrtve, bilo kakve vrste. Ali Stjepanovo upiranje pogleda u nebo, koje nije bilo uzaludno, niti je ikada bilo, niti će ikada biti, daje mu utjehu i snagu u teškom trenutku koji ga je zadesio – nasilna smrt. Stjepan traži, i to istinski, i dobiva odgovor dovoljno snažan za konačno svjedočanstvo koje njegovu vjeru opisuje kao uistinu opipljivu. U kontekstu drugog čitanja iz knjige Otkrivenja moglo bi se reći: „Blago Stjepanu, koji opra svoje haljine. Imat će pravo na stablo života i na vrata će smjeti u grad.“
Koji nam onda odgovor daju prva dva čitanja na pitanje kako učiniti jedinstvo aktualnim? Prije svega je to ispunjenje Duhom Svetim, koji će nas poučavati o svemu, kao što smo čuli prošle nedjelje. Ispunjenost Duhom Svetim i upiranje pogleda u nebo, što uvijek nerazrješivim vezom jedno uz drugo stoji, najbolji je način kako ostvariti istinsko zajedništvo među ljudima. To dovodi do gledanja slave Božje, koja nas drži postojanima u vjeri. Doduše, izvješće iz Djela nam govori o osobnom svjedočanstvu Stjepanovu, pa zato ne smijemo nikako smetnuti s uma zajednicu u kojoj je Stjepan rastao u Duhu, koja ga je postavila na časno mjesto đakona da svojim darovima donese radosnu vijest onima kojima je poslan, tako da, ovim uvidom obogaćeni, ne trebamo govoriti o isključivo pojedinačnom svjedočanstvu sv. Stjepana, nego i o ulozi koju Crkva ima u tom svjedočanstvu, samim tim što je, kao takva, stojala iza njegovog čina i što ga je, u pisanom obliku, budućim generacijama ostavila kao trajno nadahnuće. Stoga je potrebno neprestano zazivati Duha Svetoga i prepustiti se njegovom djelovanju. Baš kao što možemo pročitati u Otk 22, 17: „I Duh i zaručnica govore: Dođi!“ Zapravo je to Duh prisutan u Zaručnici, Crkvi, koji joj daje da može reći; dođi. Ali gdje i kome doći? Isusu koji veli: „Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!“
