Od rođenja prema plesu

Priča Ivana Krstitelja - njegov život - nam mnogo govori o tome što je sreća, i što je istina, a što to one nisu...

Lk 1,57-66.80

Jedna priča kaže da su starac i sin imali samo jednog konja. Jednog dana konj je pobjegao. Strašno, suosjećali su susjedi, kakva nesreća! Sreća ili nesreća, odgovarao bi starac, tko će znati. Idući tjedan konj se vratio s planine, a s njim je došlo još pet divljih konja. Kakva sreća! - uzviknuli su susjedi. Sreća ili nesreća, tko će znati? – odgovarao je starac. Sljedećeg dana sin je, pokušavajući pripitomiti jednog konja, pao i slomio nogu. Kakva nesreća, rekli su susjedi. Sreća ili nesreća, opet se zapitao starac. Počeo je rat, došla je vojska i odvela sve zdrave mladiće. Starčev sin nije im bio od koristi, pa su ga poštedjeli. Kakva sreća, rekoše susjedi. Sreća ili nesreća, tko će znati? 

    Zaharija je bio veliki svećenik, iznimno važan faktor u zajednici i društvu. Kakva sreća. Prolazile su godine, ali nije mogao imati potomstva. Kakva nesreća. Nakon Božjeg zahvata njegova je žena Elizabeta, u poodmakloj dobi zatrudnjela. Kakva sreća. Zbog toga što nije povjerovao Bogu, Zaharija je zanijemio. Kakva nesreća. Poslije je dobio sina koji je postao veliki prorok, nikad se veći od žene nije rodio, reče za njega Krist. Kakva sreća. I na kraju toj sreći presudi ples jedne lijepe Salome, te donesoše glavu tog istog proroka na pladnju. Kakva nesreća, rekli bi ljudi. 

    Zanimljivo je u ovoj priči kako ljudi uvijek govore, komentiraju. Postoje mjerila sreće i nesreće, tuge i veselja, što je dobro a što nije. Postojala su i u Ivanovo vrijeme, postoje i danas. Svi mi imamo svoja iskustva sreće koja su se poslije pokazala prividnima, također i iskustva nesreće koja su se poslije pokazala kao blagoslov. Na kraju krajeva, što je to sreća? Tko je sretan čovjek? 

    Tražeći odgovor na to pitanje, možemo pogledati život sveca kojega se danas spominjemo. Vidimo dramu od samoga početka. Ljudi se pitaju, što li će biti od ovog djeteta, jer od početka nije po ustaljenom programu. Nije u njihovom kalupu. Ne mogu odrediti je li sreća ili nesreća, a u sebi nose tu potrebu. Moraju ga svrstati negdje, a on ostaje nesvrstan. Kada je otišao u pustinju, narod je bio u napetosti, mislili su da nije možda Ivan Mesija. Također ni to nije bilo uobičajeno, da netko ode u pustinju, hrani se skakavcima i medom, i da se odijeva haljinom od devine dlake. Drama se nastavila kada se Ivan zamjerio četverovlasniku Herodu zbog bratove mu žene Herodijade, što je poslije platio životom.

    Put koji je određen za svakoga od nas možda sada ne možemo shvatiti, ali jednom hoćemo. Zaharija je postao nijem, a njegov sin djelovanje počinje rečenicom: “Ja sam glas...” Životi čudne priče pričaju, no, jedno možemo sigurno zaključiti. Sreća je usko vezana s istinom, te je ne možemo odvojeno promatrati. Ivan je bio prorok istine, govorio je istinu, živio za istinu i umro za istinu. Po današnjim mjerilima završiti odsječene glave gleda se kao neuspjeh i nesreća. Ivan je išao do kraja za istinu i po tome možemo zaključiti da je imao mir u srcu, a preko tog istog mira bio je sretan čovjek. Nebitno što god ljudi govorili, koliko god lijep ples plesačice plesali i koliku god cijenu trebalo platiti...