Crkva pred nas u Došašću stavlja lik Ivana Krstitelja, koji pripravlja put Gospodinu i potiče naša srca da također priprave put za Njegov dolazak...
Postoje mnoga djela u svijetu koja nam nude mogućnost razmatranja lika svetog Ivana Krstitelja, poput kazališnih komada, umjetničkih djela, skladbi. No za ovo razmatranje poslužit ćemo se Markovim evanđeljem, točnije prvim poglavljem, trećim retkom.
Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! (Mk 1,3; Iz 40,3)
Ponajprije moramo shvatiti da je Ivan ogromnu količinu vremena proveo u pustinji, pripremajući se za svoje poslanje. Primjećujemo li tu jednu stvar? Ljubav prema Riječi. On ju je tako ljubio, da se nije htio odvojiti od nje, toliko ju je njegovao da je bio spreman sve staviti po strani, čak vlastitu odjeću, obuću, hranu i piće. Svega se „riješio“ da ne bi prečuo što mu to Gospodin govori.
Nakon tolikog vremena provedenog u tišini kako glasa tako i pustinje, možemo zamisliti kakav je bio sadržaj Ivanovih poruka. Njegov glas je progovarao samo ono što je primio od Svevišnjeg. Taj glas ne štedi nikoga, uvijek pogađa u bit. Zbog toga je dobronamjeran, ali ponekad i neugodan.
Također primjećujemo da on viče. A najčešće to radimo kada mislimo da nas suprotna strana loše čuje. Zanimljivo. On viče jer zna da u buci našeg srca loše čujemo Božju Riječ, stoga i viče iz pustinje, iz srca, jer je to prvo mjesto gdje moramo jasno i glasno čuti Riječ. Ivan je obilno kušao i vidio kako je dobar Gospodin (Ps 34,9) te nam želi pružiti to isto iskustvo.
No što nam viče? Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Viče nam sami cilj i bit pustinje. Pripravljanje. Žrtvu. Svaki popravak nam pokazuje da je nešto bilo loše te da treba ići nabolje. Viče nam da pripravimo naša srca. Srca koja samo Bog može utješiti.
Omogućimo Gospodinu ravno srce prostrto samo za Njega koji je prostrt samo za nas!
