Današnji evanđeoski odlomak nas stavlja pred pitanje odnosa Boga i cara. Više je strana ovog problema. No, za nas je najvažnije pitanje: što znači Bogu dati Božje?
U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«
Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.« (Mt 22,15-21)
Današnji evanđeoski odlomak nas stavlja pred pitanje odnosa Boga i cara. Ovo pitanje se u povijesti uvijek nanovo vraćalo u mnogim oblicima. Raduje spoznaja da je to pitanje mučilo i prvu zajednicu kršćana kojima se obraća pisac Evanđelja. Odnos Crkve i države je do danas jedno od problematičnih pitanja za sve one koji pokušavaju živjeti svoju vjeru, a ujedno žele biti i lojalni građani društava u kojima se nalaze. Komu danas dati porez?
Više je strana ovog problema. Prva jest ona površinska: za Isusa je samorazumljivo da smo dužni podati caru carevo, a Bogu Božje. Svatko je od nas dužan doprinositi realnom društvu kojem pripadamo. Nije nikakav herojski čin ne plaćati porez i varati državu, država se skrbi za zemaljsko i tu njezinu ulogu treba poštivati. Za nas kršćane je mnogo važnije pitanje što znači Bogu dati Božje?
Bogu dati Božje ne znači platiti nekakav porez. Desetinu prihoda dati za Crkvu i dalje nije vrhunac davanja Božjeg. Komu se trebamo okrenuti da saznamo što znači Bogu dati što mu pripada? Onomu koji kroz Evanđelje progovara o dužnostima prema caru i Bogu. Isus Krist nam je svojim životom pokazao koliko smo dužni dati njegovom Ocu. „Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac i nitko ne pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.“(Mt 11,27) Prije tih riječi Isus kliče: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje (…)“(Mt 11,25). Ponavljamo: Bogu dati Božje ne znači dati desetinu prihoda, desetinu srca, vremena, molitve, ljubavi… Ne znači Bogu dati Božje ni ići nedjeljom na misu, primati uredno sakramente. Sve spomenuto može biti dio toga, ali sve to mogu biti i puki legalizmi. Da bismo ispunili dužnost prema Bogu moramo prije svega biti svjesni da nam od Boga sve dolazi. Bog je darivatelj koji nam je sve dao i nema tog dara kojim bismo mu mogli uzvratiti. Bog ne daje jeftino kao Djed Mraz ne tražeći ništa zauzvrat, Gospodin nam je dao kako bismo (se) i mi davali po uzoru na Njega (M. Volf). Božji darovi su plodni u nama samo ako poput Njega darivamo one koji nas okružuju. Uzor nam je Gospodin Isus Krist, kojem je Otac sve predao, a On je predao samog sebe za nas i za naše spasenje. Podsjećam, njegovo ga je predanje vodilo do križa i smrti, ali dati Bogu Božje znači da ćemo u vječnosti biti s Isusom.
Najlakše bi bilo završiti ovo razmatranje liturgijskom rečenicom o Gospodinu koji se za nas predao i otvorio nam vrata raja, no ipak sam dodao riječ o križu. Pitanja za razmatranje su (prvo za onog koji piše, a onda i za one koji čitaju) prikladnija za kraj. Koliko ja dajem političkoj zajednici kojoj pripadam? Koliko dajem Bogu? Desetinu? Prihoda? Srca? Ljubavi? Koliko sam svjestan dara koji mi je dan? Koliko cijenim dar bližnjega? Predajem li samog sebe za druge (dobre i zle)…?
