Čovjek kao takav postoji jedino kao muško i žensko, kao komplementarnost dvaju različitih, a opet u bitnom jednakih bića. Zato Bog i kaže „načinit ću mu pomoć kao što je on“.
Iz Evanđelja po Marku:
U ono vrijeme: Pristupe farizeji k Isusu pa ga upitaše: »Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!« U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.« Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.
„Nije dobro da čovjek bude sam.“ Odmah na početku Biblije, u prvoj knjizi, Knjizi Postanka, ova izjava. O njoj bi se dalo razmišljati, pisati i raspravljati, ali nam biva sasvim jasno da nam Bog poručuje da čovjek kao ograničeno biće nije dovoljan sam sebi, nego je potreban drugoga, štoviše, upućen je na drugoga. Bog ovdje objavljuje čovjekovu slabost i krhkost, nedostatnost, i upravo iz te slabosti i krhkosti izvire upućenost na drugoga. Objavljeno nam je da nije dobro kad je čovjek jedan, sam, a da je dobro kada nas je dvoje, u zajedništvu. Dobro je da čovjek ima nekoga drugoga, nekoga pored sebe. Dobro je da ima nekoga tko mu može pomoći, jer sam sve ne može.
A govoreći o tom drugom, u ovom slučaju ženi, Sveto pismo o njoj ne govori kao onoj koja je dodatak muškarcu, već nam govori da je zapravo sami čovjek u Božjem promislu zamišljen kao muško i žensko: „muško i žensko stvori ih“. Čovjek kao takav postoji jedino kao muško i žensko, kao komplementarnost dvaju različitih, a opet u bitnom jednakih bića. Zato Bog i kaže „načinit ću mu pomoć kao što je on“. A Katekizam to ovako komentira: „Žena je muškarcu darovana od Boga kao pomoć, predstavljajući tako Boga od kojega nam dolazi pomoć“ (KKC 1605). Bog, od kojega nam svaka pomoć dolazi, svoju pomoć muškarcu očituje, uprisutnjuje u ženi, i obrnuto.
Nije sve u tome da se isključimo od drugih i pouzdamo samo u svoje snage ili samo u nevidljivog Boga, nego je stvarnost takva da trebamo svoje povjerenje darivati i drugima oko nas, koji su zapravo vidljiva Božja pomoć upućena nama. Ne smijemo se zatvarati u sebe, već trebamo dopustiti sebi vidjeti ono dobro u drugome, štoviše, vidjeti u drugome ono dobro koje mi nemamo. Tek tada je čovjek čovjek. Kada se vidi i pronalazi, otkriva u drugome, i kada se sam otvara drugome da mu bude pomoć i oslonac. Ali baš zbog svoje krhkosti čovjek je potreban stalnosti i čvrstog oslonca, baš zbog te krhkosti on potrebuje isključivost i predanje jednoj osobi, a ne razlomljenost na više strana. I zato Isus i govori: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.“ Vjernost tako čini čovjeka sličnim Bogu, koji nikad ne odustaje od onoga koga ljubi. Iako su u braku prisutni lomovi i padovi, nevjere i laži, Bog je onaj koji je dao milost i on je onaj koji združuje. Ta zato brak i opstaje, jer „što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće“.
