Gospodnji putovi su nam nekad tako zamršeni, ali nam je njima ići, jer znamo da nas On nikad neće iznevjeriti. To je život oko kojeg se valja pomučiti, život u kojem se trpi, ali život koji je pošten, vrijedan i koji se isplati.
Danas, na svetkovinu Svih svetih Crkva nam u Evanđelju po Mateju donosi Isusov govor na gori, Isusovih osam blaženstava. Isus uzlazi na goru, gdje pred mnoštvom naučava. Govori im riječima punim utjehe, ljubavi i ohrabrenja. Siromasima je u kraljevstvo nebesko, ožalošćeni će se utješiti, krotki će baštiniti zemlju, oni koji su gladni i žedni pravednosti, oni će se nasititi. Milosrdni će zadobiti milosrđe, a oni koji su čista srca, oni će Boga gledati. Mirotvorci će se sinovima Božjim zvati, a kraljevstvo nebesko je onih progonjenih zbog pravednosti. I neka se raduju oni koje pogrde, prognaju, zamrze i zlo slažu na njih poradi Isusa, jer je velika plaća njihova na nebesima. I proroci prije njih su bili tako progonjeni.
Kako li je neobičan, možda težak i neshvatljiv bio Isusov govor tome narodu. Ali sigurno je mnoge obradovao i pokazao im da ima nade i za njih, da nije sve izgubljeno i da se ne treba lako predati. Isusov govor, a ni put nije lagan, nije ravan, već krivudav, posut trnjem koji vodi križu. Tuda nam je ići.
U Isusovim riječima možemo čitati ideal i svetost našega života na zemlji. Života u miru, praštanju, međusobnom pomaganju, ideal života koji je u neprestanom odnosu s Gospodinom. Da znamo primiti iz Njegovih ruku, a i da znamo prihvatiti stvari koje nam nisu shvatljive u tom trenu. Da znamo priznati da smo slabi, da ne možemo sami i da nam je potrebna Njegova pomoć, pa makar nam ne bilo uvijek sve jasno i činilo nam se besmisleno. Jer Gospodnji putovi su nam nekad tako zamršeni, ali nam je njima ići, jer znamo da nas On nikad neće iznevjeriti. To je život oko kojeg se valja pomučiti, život u kojem se trpi, ali život koji je pošten, vrijedan i koji se isplati.
Svaki napor koji nam život donosi je premalen ako je plaća kraljevstvo nebesko. Nijedna suza nije uzaludna kada znamo da će nam On otrti svaku s našeg lica. Ali opet, usprkos svemu, bojimo se živjeti radikalno, bojimo se živjeti po Njegovim riječima. Dobro ih znamo čuti, ali je teško po njima živjeti. Život po Isusovim riječima je život u svetosti. On nas poziva na svetost, a mi se bojimo biti sveti. Uvijek mislimo da je to nešto rezervirano za nekoga drugoga, da to nije za nas. Sveci su za nas neki posebni, možda malo čudni ljudi koji su u nekom drugom svijetu, daleko od nas. Ali odavno je rečeno da se svecem ne rađa, nego se svecem postaje. Upravo zato svi imamo priliku biti sveti. I nije nimalo oholo moliti za svetost. Ne će nas Crkva možda proglasiti svetima, ali živjeti svet život u obitelji, u svome kraju je i više nego dovoljno.
Danas se spominjemo svih svetih. To su ljudi koji su svojim kreposnim životom, molitvom, žrtvom te milošću Božjom, bez koje nema ničega, uzdignuti na čast oltara te se sjećamo njih, njihovih života koji nam služe kao primjer i poticaj. Jer i oni su živjeli svoj život, svoju svakodnevicu kao i mi, ali su je živjeli predano i sveto. To nam je dokaz da je moguće i da nije neostvarivo. Samo je pitanje želimo li biti sveti. Jer u današnje vrijeme i nije baš popularno biti svet. Bit ćeš čudan, možda ismijavan, izrugivan, ali nije li Isus upravo takvima u Evanđelju rekao da se raduju, jer je velika plaća njihova na nebesima.
Ne bojmo se biti sveti i molimo za vlastitu svetost i svetost drugih. Budimo ona iskra koja će iz dana u dan neumorno svijetliti kazujući da On živi u nama, da je i danas prisutan, da je živ i da Ga svojim životom proslavljamo. Neka naša odluka bude uvijek iznova odluka za svetost. Jer moguće je biti svet.
