Gospodine Bože naš, daj da te štujemo svom dušom te u tvom Duhu ljubimo i prihvaćamo sve ljude.
Danas nam Crkva, na Četvrtu nedjelju kroz godinu, u obilju otvara bogatu škrinju svoje riječi. Tako to osjećamo uvijek kada Riječi pristupimo u poklonstvenom stavu dopuštajući joj da nam progovori. A opet, postoje neki odlomci koji nas posebno prožimlju. U prvom čitanju slušamo o dirljivom pozivu proroka Jeremije koji i nas potiče na zahvalu Bogu što i nas poznaje i posvećuje prije nego izađemo iz utrobe majčine (Jr 1, 4-5.17-19). U drugom čitanju slušamo Pavlov hvalospjev ljubavi – paradigmu života u Kristu (1 Kor 13, 4-13). Međutim, osobno mi je u razmatranju najviše privukao pozornost evanđeoski izvještaj o odbacivanju Isusa od strane Nazarećana, njegovih sumještana (Lk 4, 21-30).
Čitajući današnje evanđelje, čini se da je tekst dosta nelogičan, kontradiktoran. Na početku se Nazarećani dive milini riječi koje su izlazile iz Isusovih usta (Lk 4, 22), dok samo nekoliko redaka kasnije slušamo kako ga ti isti Nazarećani žele strmoglaviti (Lk 4, 29). Na prvi pogled se čini da je i sam Isus tome doprinio. Nakon hvalospjeva na njegov račun on ih počinje kritizirati. Prigovara im stavljajući im u usta izreku o liječniku koji treba samoga sebe izliječiti (Lk 4, 23). Čini se da se mogla spriječiti ova neugodnost. Egzegete će cijelu problematiku riješiti pitanjem povijesti redakcije Lukina evanđelja. Možda se iza svih nelogičnosti ipak krije jedna životna istina?
Nakon hvalospjeva na Isusov račun Nazarećani govorahu: nije li ovo sin Josipov (Lk 4, 22)? Ne radi se ovdje o isticanju Josipa kao obiteljskog uzora koji je tako dobro odgojio svoga posinka. U laži su kratke noge! Izgleda da Nazarećani nisu mogli dugo ostati u laži glume pred Isusom, pretvarajući se u zadivljene svjedoke Isusove samoobjave. Izdala ih je ironija postavljenog pitanja! Ne kaže uzalud ona tako stara i tako nova izreka: čuvaj se ako te svi hvale!
O stavu Nazarećana prema Isusu nam govore i druga dva sinoptička evanđelja, i to ukratko, navodeći nevjeru Isusovih mještana kao razlog Njegova neuspjeha kod njih (Mt 13, 57-58; Mk 6, 4-6). Za razliku od Mateja i Marka, Luka govori o ovom događaju u jednom drugom svjetlu. Kao što bi rekao jedan poznati fratar, Isus ovdje priča jednu priču. Radi se o proroku Iliji i Elizeju koji bijahu od Boga poslani u poganske zemlje, iako je i u onoj Obećanoj bilo možda i više potrebe (Lk 4, 24-27). I ta priča kao da je potpuno obezglavila Njegove zemljake. Odjednom se prestalo kaditi! Odjednom se napuniše gnjevom. Izgleda da je Isus dodirnuo ondje gdje boli.
Poanta priče o Iliji i Elizeju, koju neki nikako ne mogu shvatiti i prihvatiti, jest da se Boga ne veže teritorijem. Vezanje božanstva uz neko mjesto je odlika primitivnih, plemenskih religija. Bog nije prostor nego osoba! Zato je i istinsko služenje Bogu osobne, a ne prostorne naravi. Bog je osoba koja ulazi u dijalog sa mnom, koji također imam tu milost biti uzdignut na takvo dostojanstvo da nisam neki puki predmet, nego osoba. I vjera se događa upravo u tom odnosu tih dviju osoba, u prianjaju ne nečemu, nego nekomu. Stoga vjera i zahtijeva, jer onaj s kim razgovaramo nas poziva da mu se suobličimo, da budemo jedno s njim.
Ne trebamo se stoga čuditi ako nas poneki ateist kritizira svodeći našu vjeru na neki čisto religiozni fenomen, kojega oni smještaju u čovjekovu psihu, a ta psiha iz straha pred vječnim pitanjima koja ju muče poseže za anestezijom, sedativom, antidepresivom kojega naziva bog, a zapravo je projekcija kojim se nakratko umiruje. Zamijenili smo teze! Umjesto da se radujemo milosti neizrecivoj što je Bog prvi progovorio nama i objavio nam svoje lice u Kristu a mi u slobodi pozvani odgovoriti onome koji je našao nas, a ne mi Njega, nažalost se često dovodimo u situaciju Nazarećana pripisivati Bogu ono što nije dostojno ni čovjeka, a kamoli Boga. Gospod nadilazi naša shvaćanja. Dano mu je djelovati na razne načine, pa i preko naših neprijatelja. Nije se Bog vezao uz jedan Narod, iako mu se potpuno darovao, na način da ne bi mogao djelovati i u drugim narodima! Bog je Bog, a čovjek čovjek – potreban Boga. Isus je, kako slušamo na kraju evanđelja, prošao pored njih i dao se na put (Lk 4, 30). Njegov pogled je čvrsto usmjeren prema cilju, Jeruzalemu. On zna put! Treba mu poći za Adamom koji viče da ga se spasi, a u Adamu vičemo svi mi. Po zaslugama toga puta kojega je Krist prešao pozvani smo i mi ići tim istim putem. Ako se zaustavimo mi, Krist sigurno neće. On će ići i bez nas. Ali ako mi ne budemo išli za njim...
Da bismo mogli pratiti Isusov put, predajmo svoju osobnu molitvu danas u onu zbornu na današnjoj sv. misi, kojoj je upravo svrha skupiti molitve vjernoga puka u jednu: Gospodine Bože naš, daj da te štujemo svom dušom te u tvom Duhu ljubimo i prihvaćamo sve ljude.
