Isus je apsolutno svet. Toliko je svet da sve što dotakne postaje sveto. Kad Mu je trebalo tijelo, utjelovio se i time posvetio svako ljudsko tijelo.
Lk 3, 15-16.21-22
Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!
Bog voli vodu. Voli lebdjeti iznad nje, pretvarati ju u vino, hodati po njoj i razdvajati ju za Izraelce.
Bog je čist! Voli čiste stvari: bijele haljine, čiste žrtve, hram očišćen od trgovaca, a posebno čista srca i duše.
Ima nešto u toj vodi: voda gasi žeđ, donosi život i ima svojstvo čišćenja. Sotona, na primjer, mrzi vodu. Sotona se ne pere. Vječito žedan, ne može ju piti; predugo smrdljiv, ne može se okupati. Sveti Bonaventura veli: „Da se jedno tijelo izbaci iz pakla na ovaj svijet, od njegova bi smrada svi ljudi pomrli.“ Nije da se u paklu nema za sapun - sâmom Bogu Sotona je nudio sva bogatstva svijeta. Problem je malo kompliciraniji: Sotona je čisti duh i kao takav nema materijalno tijelo; kada bi se i htio okupati, to ne bi bilo izvedivo. Nemojte očekivati niti da će živjeti čistoću, za njega je i ova higijenska previše.
Čistoća (ali samo obredna) je omiljena kod farizeja - nikada dovoljno čisto! Osim obrednog pranja ruku prije jela, Židovi su u hramu imali male bazene za ritualno pranje prije odlaska u svetinju. Takvi bazeni su se zvali mikvah (מִקְוֶה) i u njih je, prije bilo kakvog posla u hramu, trebalo uroniti svakoga tko je bio onečišćen. Očišćenje uranjanjem nije ništa nepoznato tadašnjem Židovu; to je bio proces koji se mnogo puta ponavljao i bio prisutan u židovskom narodu. Slična stvar se dogodila na rijeci Jordanu dok je sveti Ivan krstio.
Voda kojom sv. Ivan krsti narod jest voda obraćenja i ispovijedanja grijeha. Narod je bio u iščekivanju. Iščekivalo se nešto veliko, nešto što su proroci pretkazivali, a svi su znaci upućivali na skori dolazak Mesije. Ne samo Mesije, nego sâmog Boga; onoga koji će ih osloboditi od okupatora, otkloniti tužnu sramotu i napokon zavladati. Za taj se dolazak trebalo pripremiti i svi su Židovi napamet znali riječi proroka Ilije: „pripravite put gospodinu, poravnite mu staze.“ Taj su dio shvatili ozbiljno (baš kao i naši vjernici pred Božićnu ispovijed), zato su i pohrlili na očišćenje ili uranjanje na rijeku Jordan. Nitko se nije usudio stati pred tog Mesiju neočišćen i smrdljiv od grijeha. Valjalo se pokazati u najboljem izdanju.
No to i dalje nije bilo krštenje kakvo mi danas poznajemo. Ono što su tada Židovi imali uranjanjem bilo je dobro, ali ipak je falilo par zahvata da to bude prava stvar.
Sakramentalno krštenje, kakvo mi danas imamo, zaista je genijalna stvar, a sad ćemo otkriti i zašto.
Uživanje u sakramentima, a napose u vodi krštenja, dio je paketa koji dobiva svaki kršćanin. Nekad to uzimamo zdravo za gotovo jer je besplatno, bezbolno i nema roka trajanja, kao kod židovskog uranjanja koje se ponavljalo. Krist je zaslužan za to, On nas je razmazio, baš poput bogatog oca koji svojoj djeci daje u izobilju. Neka nam ne bude krivo, nismo mi krivi što imamo bogatog i dobrog Oca koji obavlja većinu posla. Na nama je samo odluka hoćemo li taj sakramentalni kapital trošiti na spasenje ili na propast. Ništa jednostavnije!
Isus je apsolutno svet. Toliko je svet da sve što dotakne postaje sveto. Kad Mu je trebalo tijelo, utjelovio se i time posvetio svako ljudsko tijelo. Crkveni oci govore da je Isus, dotakavši vode, posvetio sve izvore voda i ubrizgao Duha Svetoga u taj tekući element. Ako pitamo egzorciste, voda je od tada radioaktivna tekućina za Sotonu.
No Bog nije došao samo zato da Sotoni otruje vodu; ovaj dan je zapravo poznat po tome što se Gospodin Isus krstio. Zašto bi se Bog krstio? Od čega se treba očistiti onaj koji grijeha nije počinio? Treba li mu krštenje uopće?
Naravno da ne treba! Ovdje se radi o nečemu puno dubljem i ljepšem.
Papa Benedikt XVI. u knjizi Isus iz Nazareta govori: „krštenje je prihvaćanje smrti za grijehe čovječanstva.“ Doista, krštenje je sakrament smrti, ukopa i uskrsnuća. Isusov ulazak u vodu Jordana jest smrt; njegovo uranjanje je slika ukopa i boravka u carstvu smrti, a izranjanje je slika uskrsnuća i novog života.
Svaki put kada se osoba krsti, ona biva zajedno s Isusom ubijena, pokopana i uskrišena. Trostruko polijevanje vodom ne označava samo Presveto Trojstvo, nego i trodnevni boravak u grobu.
Toplo preporučam svakomu da prisustvuje krštenju katekumena na Veliku subotu. Tada možemo vidjeti čudesnu preobrazbu osobe koja je 20, 30 ili 50 godina živjela u smrtnom grijehu, i koja odjednom, bez ispovijedi, postaje novom osobom po snazi krštenja. Krštenje je toliko moćno jer su Isusova smrt i uskrsnuće moćni. Osoba se po krštenju ujedinjuje s Kristom i ima pravo hoditi u novosti života.
Sve što je bilo grešno i odvratno na nama, Krist je unaprijed, na ovaj dan, udavio u rijeci Jordan. Zapamtimo da su u krštenju na mističan način sadržani smrt, ukop i uskrsnuće Gospodina Isusa. Izvanjskim činom uranjanja ili polijevanja vodom duša biva očišćena i otkupljena, a grijeh ubijen i pokopan. Možemo zamisliti Isusa kao serijskog ubojicu naših grijeha, čiji se „zločin“ događa pod vodom. Gledati kako Isus krštenjem usmrćuje ono po čemu smo slični Sotoni ne zahtijeva punoljetnost - i male bebe mogu gledati taj film, ali uz nadzor kumova. Krist je svojim krštenjem pojednostavio stvari.
Krštenje Gospodinovo ima svoju svrhu i svoj cilj. Taj cilj nije ovdje na zemlji. Sjetimo se da je Edenski vrt u stečaju, a besmrtnost prodana jednim zalogajem zabranjenog voća. Nemamo kamo, i htjeli ili ne htjeli, zaglavili smo na ovoj skučenoj zemlji.
Krštenje Gospodinovo je rješenje zagonetke, ono je ključ budućnosti; izlaz iz ove zemaljske malograđanštine i nada u vječni godišnji.
Kada je Mojsije izlazio iz Egipta, Crveno more se otvorilo i to je bio znak starog izlaska iz ropstva i put u obećanu zemlju. Kada je Krist kršten, rastvorilo se nebo i to je nagovještaj novog izlaska i putokaz prema Nebeskoj domovini. Stari egzodus je bio zemaljski izlazak u zemaljsku obećanu zemlju, a Isus svojim krštenjem otkriva narav novog egzodusa i cilja kamo svi trebamo stići.
Potrudimo se stoga da tamo i stignemo. Sad je vrijeme da se prisjetimo što je to sakrament krštenja i prilika da zahvalimo Gospodinu. Sjetimo se i davnog obećanja da trebamo vratiti neokaljanu bijelu haljinu koju smo primili na krštenju.
Bog, Blažena Djevica Marija i sveti Josip će nam u tome pomoći!
