Kako je Marija isprovocirala čudo

Marija nije mogla donijeti novo vino za goste. Nije ni trebala. Ona nije ravnatelj stola. No, ipak nije htjela čekati čudo. Izazvala je čudo. Učinila je ono što je mogla.

U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!« A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.« Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana. (Iv 2, 1-12)

U životu svakog čovjeka postoji trenutak u kojem mora zasjati i pokazati ono najbolje od sebe. Ne zbog sebe, već zbog drugih. To je trenutak u kojem riječi nemaju neku važnost, nego se od čovjeka traži da učini nešto konkretno. Tada nije dozvoljeno skrivati se od drugih iza paravana dobrih i pomno odabranih riječi. Sve su oči tada uprte u čovjeka čiji je trenutak došao. Takvo nešto se događa i na svadbi u Kani Galilejskoj. Budući da je Marija od početka vjerovala i znala da je Isus Sin Božji nije joj bilo teško reći: »Vina nemaju«. Iako do tada Isus nije učinio nijedno javno čudo, Marija Mu se obraća. Ovo je možda prva molitva upućena konkretno Isusu kao Sinu Božjemu. Isus na nju odgovara da još nije došao Njegov čas.

No, Marija ipak ide korak dalje. Kao da je htjela isprovocirati čudo. Svoju vjeru u Isusa je posvjedočila riječima: »Što god vam zapovjedi, učinite!« Ona kao da je znala da Isus neće ostati na riječima. Trenutno su njezine oči bile uprte u Njega. Kao da Mu daje potporu: Hajde, Sine! Spreman si! Jedna obična žena Bogu daje podršku da učini čudo. Kao da Bog bez nje ne može?! A zapravo i ne može. Ako malo razmislimo sjetit ćemo se da stoji zapisano u Svetom Pismu: »I nije mogao ondje učiniti nikakva čuda, osim što izliječi nekoliko bolesnika stavljajući na njih ruke. I čudio se njihovoj nevjeri.« (Mk 6, 5-6) Vjera jedne žene učinila je da se objavi Slava Božja.

Svi znamo doći u one trenutke sumnje kada mislimo da nema smisla vjerovati, jer naša vjera ionako ništa ne znači. Barem tako mislimo. Evo, pred nas je stavljen primjer da to ipak ne pije vode. Naša vjera može mnogo, samo ako stvarno vjerujemo. Dovoljno je to da bude »kao zrno gorušičino«. Te trenutke onda upravo možemo koristiti kao one milosne trenutke za produbljivanje vlastite vjere. Umjesto da čamimo i čekamo da se nešto dogodi budimo mi oni koji će nešto učiniti. Nema smisla čekati Božje čudo kao da će se ono dogoditi samo od sebe jer, eto, mi ne možemo ništa. Itekako možemo!

Marija nije mogla donijeti novo vino za goste. Nije ni trebala. Ona nije ravnatelj stola. No, ipak nije htjela čekati čudo. Izazvala je čudo. Učinila je ono što je mogla. Rekla je Isusu da vina nema. Ništa više. Postoji ipak nešto iza te rečenice: vjera da je Isus Sin Božji koji može učiniti ono što ona traži. To je bilo ključno. Primjer nam je ovo za mnogo toga, ali između ostaloga i za ovo: kada dođemo u situacije koje nam se čine bezizlazne i kada nam se čini da dalje nema, da je svaki trud uzaludan dovoljno je samo jedno - s vjerom reći Gospodinu ono što nas koči. No, prije toga moramo učiniti sve ono što možemo učiniti, jer Gospodin je tu da potpomaže našu nemoć a ne da umjesto nas radi čudesa. Ne smijemo pasti u zabludu i misliti da će Gospodin sve učiniti umjesto nas. Smijemo vjerovati da će on za nas sve učiniti, ali ne umjesto nas. Tu postoji razlika. Zato ponekada nije jedino rješenje kukati, moliti krunice ili bilo kakve devetnice i čekati da se čudo dogodi. Trebamo sami biti i/ili isprovocirati čudo.