Krštenjem smo se pritjelovili Kristu, silaskom Duha postali smo ljubljeni.
»Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o
Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: 'Ja vas, istina, vodom
krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na
obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.' Kad se krstio sav narod,
krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u
tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj,
ljubljeni! U tebi mi sva milina!« (Lk 3, 15-16.21-22)
U
ovom tekstu o krštenju Gospodinovu Luka govori i o Ivanovoj poniznosti. Ona
izvire iz toga da je Ivan, koji krsti samo vodom, svjestan sebe, svoga poslanja
te navješćuje da će doći jači od njega i taj će krstiti Duhom Svetim. Slično
ovomu, slučajno ili ne, iznose i Djela
apostolska. Izvješćujući o krštenju u prvim kršćanskim zajednicama ona
poprilično zanemaruju način kako se krstilo. Više ih zanima broj obraćenika,
odnosno konkretno djelovanje Duha Svetoga. Novokrštenici primaju Duha koji ih
ne ostavlja ravnodušnima. On im je pokretač i snaka kojom žive Evanđelje.
Jedna
dosta poznata priča o Aleksandru Makedonskom veli da je jednom zgodom, dok je
pregledavao svoju vojsku, upitao nekog neurednog vojnika kako se zove. Ovaj je
odgovorio da mu je ime Aleksandar na što je Aleksandar Makedonski rekao da mora
promijeniti ili ime ili način života.
Pitanje
je koliko se često mi, tako ponosni kršćani, pitamo trebamo li možda i mi kod
sebe nešto mijenjati. Najlakše je njegovati vlastiti status qvo i pravdati se onom poznatom: „Dobar sam ja kakvih ima.“
Ako baš moramo nešto mijenjati možda bi bilo lakše promijeniti ime nego sebe,
svoje navike, principe, norme, mišljenja… No, vodi li to igdje?
Krštenjem
smo se pritjelovili Kristu, silaskom Duha postali smo ljubljeni. Potaknuti tim Duhom kojega smo krštenjem primili živimo
aktivno, štoviše, i radikalno Kristovo Evanđelje.
