Što dublje ulazimo u vlastitu nutrinu, to svjesniji postajemo Božje blizine i Njegovog poziva kojim nas već od materine utrobe zove u zajedništvo života s Njim.
Danas slavimo svetkovinu Presvetoga Trojstva. Što nam ona govori? Što nam Bog trojstvne ljubavi govori? Jesmo li sposobni životnim svjedočanstvom izraziti, a ne samo kratkom definicijom, što vjerujemo, kome vjerujemo i u koga vjerujemo? Je li vjeroispovijest u Boga trojstvenoga daleka spekulacija koja se događa van naših iskustava? Ili je pak neizostavno vezana uz potpuno oblikovanje našega života po uzoru na samoga Boga? Kakav je taj Bog u koga vjerujemo?
U prvom čitanju slušamo kako se Mojsije rano ujutro penje na sinajsko brdo. Ali, ne bi se Mojsije penjao da mu Gospodin nije ranije naredio da se uspne na Sinaj (usp. Izl 34, 4). U prvi mah može se činiti da je Mojsije prototip svakoga čovjeka, i to čovjeka kao tražitelja. Međutim, Mojsije se penje na Sinaj jer je Bog prvi progovorio. Bog je ustvari onaj koji traži. Tako Mojsije od tražitelja postaje traženi. Siguran sam da se i naša iskustva mogu prepoznati u ovom Mojsijevom. Što dublje ulazimo u vlastitu nutrinu, to svjesniji postajemo Božje blizine i Njegovog poziva kojim nas već od materine utrobe zove u zajedništvo života s Njim. U narednim recima slušamo o Mojsijevom iskustvu susreta s Bogom. Bog mu se javlja. Očituje se kao milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću. A Mojsije pada ničice (usp. Izl 34, 6). U Božjem govoru Mojsije prepoznaje onaj živi izvor koji gasi žeđ čovjekova traženja ljubavi, vjernosti i milosrđa. I zato mu Mojsije vjeruje i svoju vjeru očituje poklonstvenom hvalom. Tu nema mjesta strahu. Jer, čitamo u današnjem evanđelju, da Bog nije došao suditi svijetu, nego ga spasiti po svome ljubljenom Sinu (usp. Iv 3, 17). Susret s Bogom nije sudski proces koji rađa strahom, a strah bijegom. Istinski susret s Bogom očituje se u iskazivanju slave Bogu živomu sa strane stvorenja čije je nemirno srce napokon našlo svoj mir, kako kaže sv. Augustin. Nakon osobnog iskustva slijedi Mojsijeva molitva za cijeli narod. Mojsije želi, i zato moli Gospodina da pođe sa svojim narodom, i da im oprosti grijehe premda su tvrde šije (usp. Izl 34, 9).
Mojsijeva molitva je uslišana. Uslišavana je tijekom cijele povijesti Izabranoga naroda. Ali punina te ljubavi očitovala se u slanju samoga Božjeg Sina, Ljubljenoga, od Oca Ljubitelja u Duhu Svetomu, Duhu Ljubavi, u svijet. Cilj je spasenje svakog onog koji vjeruje u njega, a uvjet je ljubav prema svakome svome stvoru. Svi ovi Božji atributi koje susrećemo u današnjim čitanjima, posebice ljubav, govore o bogatstvu života koje jest u Bogu. Ne može se biti ljubav bez onoga kome ljubav treba biti iskazana. Ljubav u isključivoj vezanosti uz samoga sebe nije ljubav nego narcisoidnost. Ljubav je dijeljenje od sebe, otkidanje od sebe da bi drugi imao život. I kako taj ljubavni život postoji u Bogu u punini međusobnog slobodnog ljubavnog darivanja, koje stvara zajedništvo u jedinstvu, tako se i život onih koji su povjerovali Bogu Trojstvne ljubavi treba očitovati u jedinstvenom zajedništvu. Ne čudi stoga što Pavao u svojoj poslanici Korinćanima poziva braću da se raduju, tješe, budu složni i mir njeguju i da će tako Bog ljubavi i mira biti s njima (usp. 2 Kor 13, 11). Kroz ovaj kratki presjek možemo, polazeći od prvog čitanja, preko evanđelja do poslanice, proći i etapu razvoja u životu istinskoga bogotražitelja. Polazište je iskustvo susreta, i to osobno, jer Bog osobno zove i u susretu sa sobom oblikuje čovjekovu osobnost, koja ne ostaje zatvorena u sebe, nego se, kao i Bog u svojoj ljubavi, razlijeva u druge osobe stvarajući tako istinsko zajedništvo ljubavi, ali i dovodeći svoju osobnost do punine.
I neka milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca, i zajedništvo Duha Svetoga bude sa svima nama!
