Postoje trenuci i stvari za koje je potrebno malo više od čovjekove dobre volje. Uvijek je potreban onaj prvi korak da bismo učinili nešto, prvi korak da bismo nastavili hodati, a taj prvi korak često izostane. Dogodi nam se da počnemo trčati, a još nismo dobro ovladali vještinom hodanja.
Ljudi smo i često srljamo bez glave, ne razmišljajući. Za sve ono važno u životu potrebna je priprema. Počevši od najživotnijih svakodnevnih situacija. Za neki sastanak duže se pripremamo nego što on uopće traje, ali bez te pripreme vjerojatno ne bi ni bilo tog sastanka. Tako je slično i s Božjom riječju. Ne možemo je tek tako primiti i očekivati da nikne i urodi plodom, ipak je potrebno stati, poslušati uhom i srcem, pripremiti tlo, odvojiti vremena za Krista pa da bi kasnije ako Bog da bilo i ploda.
U prispodobi sijač izlazi na njivu i baca zrnje, a ono pada jedno uz put, drugo na kamenito tlo, treće u trnje, a nešto opet na plodno, pripremljeno tlo. To plodno tlo nije samo od sebe plodno. To tlo je pomno pripremljeno. Dugo je obrađivano i nije zapušteno. Njegovano je i bilo je spremno za novo zrnje kako bi urodilo plodom. Ostala tla se nisu brinula za sebe; dopustila su da na njima nikne trnje, da ostane previše kamenja; nisu bila spremna. Isus završava svoju prispodobu, ostavljajući svoje slušatelje bez jasnog odgovora, jednostavno završava riječima: „Tko ima uši neka čuje!“ Ali nakon što su pristupili učenici i počeli ga zapitkivati zašto govori u prispodobama, objašnjava im značenje prispodobe o sijaču. Sijač je sam Gospodin, a mi smo tlo, svakom onomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan; kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje, to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdeseterostruko, a jedan trideseterostruko.
Ovo je jedna od najjasnije objašnjenih prispodoba. Upravo u tome i jest bit, kako nam Isus „lomi“ tešku besjedu i daje nam da bismo svi mogli razumijeti i u život pretočiti. Govori ljudima na najrazumljiviji, najjednostavniji način. Ne komplicira, ne zavlači i ne mota riječi nerazgovjetnom dvoznačnošću, nego približava ljudima Kraljevstvo na način koji je njima blizak, daje im slike iz svakodnevnog života kako bi im pokazao kako je Njegova riječ životna i svakodnevna, kako nije za jednu upotrebu ili samo za neke posebne prilike, već im je daje za svaki dan, da se njome hrane i žive od nje. Ipak to ne ispada prebanalno i primitivno, itekako su se i učeni ljudi poput farizeja prolanazili u njegovim riječima. Svatko je mogao shvatiti i izvući pouku, od najučenijih do onih neukih.
Kad god nešto gledamo ili čitamo, skoro uvijek uspoređujemo to nekako sa sobom i svojim životom, te je tako vjerojatno i danas. Možda se pitamo kakvo smo mi tlo, jesmo li dobro pripremljena zemlja ili smo suhi, puni trnja i kamenja? Hoće li se Božja riječi uhvatiti za našu zemlju i donijeti ploda? Jer nije lako biti svjedok i nositi u sebi Riječ. Nosi to i odgovornost, a toliko je stvari oko nas koje nas na sve moguće načine odvlače od Gospodina. Koliko god to možda i ne bismo htjeli, odvuče nas i sjaj i bogatstvo i slava i kušnje, te stvaramo sebi svoje svjetovne bogove od kojih se kasnije tako teško odvojiti. A svjesni smo da ništa ne možemo sami. Lako je biti vjeran kad je sve mirno i lijepo, ali kad dođu poteškoće, kušnje tada je najlakše pobjeći. I Isusovi najbliži učenici u trenutku muke su pobjegli, a bili s u svaki dan s njim. Božja ljubav je neizmjerna i bezuvjetna, On uvijek šalje i daje, a na nama je koliko ćemo otvoriti ili stisnuti svoje šake.
...I danas te gledam, Gospodine, uz obalu, kako iz lađe naučavaš Riječ koju ti je Otac dao. Neumoran si, ljudi te pozorno slušaju, ali ne znam koliki te razumiju. I danas si sijač koji traži plodno tlo za svoju Riječ, sjeme koje će uroditi plodom. Ti znaš kakva smo mi zemlja, znaš tko će tvoju Riječ kako primiti, ali je opet daješ svima. Omekšaj naše tlo, Gospodine, poravnaj naše grude, izbaci kamenje i pročisti naše trnje. Učini nas pripravne za svoju Riječ da bismo i mi onog jutra kad iziđeš na njivu, nakon tvoga prolaska urodili plodom.
