I možda najučinkovitiji lijek protiv svih bolesti današnjice i protiv ove na početku navedene je mijenjati se. Uvijek i iznova se mijenjati.
Možda najopasnija bolest današnjice je nezainteresiranost. Nekakva hladnoća i skoro nikakva osobna angažiranost. Kako bude neka bude. A nezainteresiranost dovodi do toga da nismo svjesni ni s kime živimo, ni kome se molimo, ni što želimo; jer uostalom; to nas previše i ne zanima. Pa se u određenom trenutku “probudimo”(ako se uopće probudimo) i shvatimo dokud smo se doveli i pitamo se kako se to moglo dogoditi; kako se to meni moglo dogoditi. Dok mi svoje vrijeme tratimo, netko drugi svoje vrijeme itekako dobro iskorištava.
Postoje neki rituali, navike i običaji koji čine našu svakodnevicu. Sve ostalo možemo “ubaciti” u svoj dnevni raspored ili “izbaciti”, ali mi sa svojim navikama uvijek ostajemo tu. Ljudi dolaze i odlaze iz našeg života; lica se izmjenjuju, skoro kao godišnja doba, sve se vrti u krug, ali mi ostajemo isti. I sposobni smo promijeniti i okolinu i sve što je potrebno, ali taj svoj dio držimo čvrsto i nikome ne dopuštamo ni blizu. Tako nekako bude i s molitvom, i sa svetom misom, i sa ispovijeđu. Tako nam dođe i Božić, ponekad se Isus “rodi” u nama, ponekad u jaslicama, a ponekad se i mimoiđemo. Blagoslovimo kuću, pomolimo se, sve “odradimo” i vratimo se u onaj svoj privatni kutak koji se nije promijenio od kada znamo za sebe. Ali Isus želi upravo taj tvoj kutak! On želi da s Njime podijeliš taj svoj kutak; da se rodi u njemu, da ga rasvijetli, da umre za tebe i uskrsne. Želi samo to i ništa više; ali to je za tebe sve. I sve ono ostalo “odrađeno” ostane po strani i tako nevrijedno. Sve naše navike i rituali postaju smiješni i besmisleni ako se sami zatvorimo i sklupčamo, nepristupačni i zatvorimo Mu vrata.
Zanimljiva mi je simbolika krštenja u današnjem evanđelju. Tu se ne radi o nekim dijelovima, nego o cijelom čovjeku. Potpuno “skinuti” starog čovjeka sa sebe i “obući” novoga. Potpuna promjena i novi početak. Koliko prilika i koliko načina nam Gospodin daje da se podignemo i započnemo ispočetka… I čini mi se kako ponekad uživamo u svojoj patnji, kako nam je dobro kukati jer naviknuti smo na to i to je naš svijet.
U svemu brzamo, uvijek negdje žurimo, ne gledamo se u oči nego se lajkamo po fotografijama, ne razgovaramo nego tipkamo jedni drugima, mislimo da mi moramo napraviti sve. Ne će svijet propasti zbog nas, ali mi možemo tako lako propasti zbog svijeta.
I možda najučinkovitiji lijek protiv svih bolesti današnjice i protiv ove na početku navedene je mijenjati se. Uvijek i iznova se mijenjati. Dopustiti da nas Božja Riječ mijenja i oblikuje. Poput kraljeva vraćati se uvijek drugim putem. Sa svete euharistije pokušati više nikada ne izići isti…
Mnoštvo je stvari koje se mijenjaju u nama ako dopustimo Božjoj Riječi da odjekne u našoj svakodnevici. Nije to jednostavno i ponekada boli, ali ništa mi ne proživljavamo što već Isus nije proživio prije nas.
