U čovjeku postoje dubine čiji beskraj može ispuniti samo Gospodinova beskrajnost. Čovjek se, da bi okusio svu ljepotu te beskrajnosti mora dati zavesti njome.
Svijet u kojem živimo svijet je buke i često svijet kaosa. Bolest modernoga svijeta, kako su to još prepoznali umjetnici s početka dvadesetog stoljeća, je bolest nerazumijevanja. Ljudi govore i slušaju, ali ne razumiju jedni druge. Čovjek u čovjeku ne prepoznaje čovjeka. A ako čovjek u onome drugome pokraj sebe ne prepozna čovjeka, tada je nemoguće prepoznati i Boga. Tada imamo svijet bez Boga. Zašto se moderni čovjek toliko udaljio od drugoga i od sebe? I što može učiniti kako bi popravio takvo stanje? Pitanja su to na koja odgovor pokušavaju dati brojni. Misna čitanja 22. nedjelje kroz godinu daju nam svoj odgovor. Molimo Gospodina da nam otvori srce da čujemo njegove riječi!
U svijetu, pjevamo u psalmu, postoji gorljiva čežnja za Bogom. U čovjeku postoje dubine čiji beskraj može ispuniti samo Gospodinova beskrajnost. Čovjek se, da bi okusio svu ljepotu te beskrajnosti mora dati zavesti njome. Divno to izriče prokok Jeremija i pjesma je to koju moraju čuti svi narodi. I onda kada sam progonjen i ismijan, tada moja proročka – kršćanska dimenzija postaje najjača. Samo tako svi, po mojoj žrtvi, mogu osjetiti, doživjeti i postati sudionici ljepote beskraja. Molimo zato za biskupa Antu koji ovih dana trpi progone zbog svoje ljudske i kršćanske riječi!
Svijet bez Boga, koji luta u svojoj prosječnosti, popraviti može prije svega žrtva. Ta pomalo zaboravljena i često odbačena stvarnost jedina je kadra usmjeriti svijet onamo gdje je razumijevanje između čovjeka i drugog čovjeka. Ta žrtva u kojoj vjernici svoje tijelo, svoje želje, svoje postojanje žrtvuju Bogu kao svoje duhovno bogoslužje ima snagu biti pokretačem brojnih pozitivnih promjena u međuljudskim odnosima. Da bi čovjek bio spreman za takvu žrtvu, mora odbaciti ono što je ljudsko i prionuti za onim što je Božje. Inače, Gospodin to reče u evanđeoskom odlomku, nosi ime Sotone. Molimo za snagu obnavljajućeg života!
Jedini put do ljepote beskraja, do konačnog zajedništva sa Gospodinom otkriven nam je u evanđeoskom odlomku. Isus jasno i glasno, otvoreno i bez uvijanja progovara koji je naš put: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga (Mt 16 24-25). Taj put, nasreću, nije put na kojem smo ostavljeni sami. Naš Gospodin je vjeran i on je stalno uz nas. Obilje svojih milosti želi nam darovati po svetim sakramentima i po molitvi. Bez njih je na putu do ljepote beskraja nemoguće. Oni su hrana i snaga, oni su izvor rashlađenja i vrelo života. U njima mi svaku svoju žrtvu sjedinjujemo s Kristovom i otkrivamo sebe i čovjeka pored sebe. U križu i žrtvi vidimo najbolje, vidimo u tuđim očima sjaj Božjega pogleda. Molimo Gospodina da ostanemo na ovome putu!
