Luka u svom izvještaju ističe Kristovu ljubav prema svima, a na poseban način prema neprijateljima. U ovoj Isusovoj spasonosnoj gesti za cijelo čovječanstvo nalaze se i određeni 'predstavnici' nas ljudi.
Na Nedjelju muke Gospodnje, Cvjetnicu, Crkva se spominje Kristova svečanog ulaska u Jeruzalem. Krist, Kralj neba i zemlje, na magaretu ulazi u Jeruzalem, te i na taj način ukazuje na razliku između Kraljevstva koje on obećaje i zemaljskih vladara i kraljevstava. Isusov ulazak u Jeruzalem bio je itekako primjiećen i popraćen radošću i usklicima. Dok se probijao kroz masu oni su vikali: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama! Židovi su u tom trenutku bili uvjereni da je Isus Mesija, te su ga zato pozdravljali, imali su velika očekivanja od njega. Isus ostaje miran, jer je znao što ga čeka od tog istog naroda. Nedugo zatim, Isus se ponovno probija kroz tu istu masu ljudi. No ovaj put se scenarij promijenio, a svjetina je vjerojatno ostala ista. Sada viču: Raspni, raspni ga! Što je bilo i za očekivati, Krist – Mesija nije ispunio njihova očekivanja. Oni su očekivali političkog Mesiju, a Krist je sam za sebe rekao da Njegovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Ta ista svjetina lako padne u euforiju i pod utjecaj drugih. Oni nemaju svoje osobno mišljenje za koje su se spremni boriti, nego se priklanjaju većini. Ovdje se pitam koliko često i mi sami imamo hrabrosti boriti se za svoja uvjerenja, a koliko često padamo pod utjecaj drugih!? Jasno da je lakše plivati nizvodno i misliti tuđom glavom, ali to nema čvrstinu i ne vodi u pravome smjeru. Boriti se za ideale teško je i bolno, ali se sigurno isplati.
Osim Kristovog mesijanskog ulaska u Jeruzalem kojega se spominjemo na današnji dan, evanđeoski izvještaj nam donosi Muku po Luki. Luka u svom izvještaju ističe Kristovu ljubav prema svima, a na poseban način prema neprijateljima. U ovoj Isusovoj spasonosnoj gesti za cijelo čovječanstvo nalaze se i određeni 'predstavnici' nas ljudi. Na poseban način ističem Isusove bliske ljude, prijatelje, apostole. Većina od njih nije izdržala do kraja, ponestalo je hrabrosti, te su se razbježali bojeći se za vlastiti život. Oni nisu bili spremni posvjedočiti za jednog jedinog čovjeka, a taj je isti čovjek, tj. Bogočovjek, dao svoj život za cijeli svijet.
Sve je započelo Judinim poljupcem. On je, vjerujem ni sam svjestan, za nešto malo novaca izdao svojeg Učitelja. Drugi učenici se i ne spominju. Sudeći po nama ljudima, vjerojatno su se razbježali kada se ukazala opasnost da budu povezani s Isusom, te na taj način možda i osuđeni. Rekli bismo 'Spasi glavu dok možeš!' Petar koji je, nakratko, bio spreman poći za Isusom i u smrt postao je toliko malen u Pilatovu dvoru dok je tri puta bio optužen kao Isusov sljedbenik da je tri puta to isto zanijekao. Pitam se što se to dogodilo u Petru kada ga je Isus nakon te izdaje pogledao!? Kakvi su se osjećaji javili? Što je to Petar isplakao u svojim suzama!? Kada pokušam i odgovoriti na ova pitanja počinje me hvatati jeza i siguran sam da ne bih ni htio biti u njegovoj koži.
Kao što sam već naglasio, u Lukinu izvještaju se na poseban način ističe ta Isusova ljubav prema neprijateljima. Na samom početku Isus se dotiče uha velikog svećenika te ga zacjeljuje, na križu moli Oca te govori: Oče, oprosti im, ne znaju što čine!; razbojniku na njegovu molbu obećaje boravak u raju tog istog dana. Svojom ljubavlju i odnosom prema ljudima Isus mijenja njihova srca, čini u njima obrat. Na samome kraju i Satnik priznaje Isusovu pravednost. Je smo li i mi sami spremni i sposobni drugima priznati da su bili u pravu, da su pravedni!? Često nam je problem poniziti se i priznati svoju pogrešku. Razbojnik na križu i satnik se toga nisu bojali. Razbojnik, svjestan svojih pogrešaka traži Isusa oproštenje koje u istom trenutku i dobiva. Biti ponizan, te priznati i tražiti oproštenje, odlika je velikih ljudi. Pouzdati se u Isusa trebala bi biti odlika svih kršćana. On uvijek čeka i spreman je oprostiti u istome trenutku kada to oproštenje zatražimo.
Osim Kristovog mesijanskog ulaska u Jeruzalem kojega se spominjemo na današnji dan, evanđeoski izvještaj nam donosi Muku po Luki. Luka u svom izvještaju ističe Kristovu ljubav prema svima, a na poseban način prema neprijateljima. U ovoj Isusovoj spasonosnoj gesti za cijelo čovječanstvo nalaze se i određeni 'predstavnici' nas ljudi. Na poseban način ističem Isusove bliske ljude, prijatelje, apostole. Većina od njih nije izdržala do kraja, ponestalo je hrabrosti, te su se razbježali bojeći se za vlastiti život. Oni nisu bili spremni posvjedočiti za jednog jedinog čovjeka, a taj je isti čovjek, tj. Bogočovjek, dao svoj život za cijeli svijet.
Sve je započelo Judinim poljupcem. On je, vjerujem ni sam svjestan, za nešto malo novaca izdao svojeg Učitelja. Drugi učenici se i ne spominju. Sudeći po nama ljudima, vjerojatno su se razbježali kada se ukazala opasnost da budu povezani s Isusom, te na taj način možda i osuđeni. Rekli bismo 'Spasi glavu dok možeš!' Petar koji je, nakratko, bio spreman poći za Isusom i u smrt postao je toliko malen u Pilatovu dvoru dok je tri puta bio optužen kao Isusov sljedbenik da je tri puta to isto zanijekao. Pitam se što se to dogodilo u Petru kada ga je Isus nakon te izdaje pogledao!? Kakvi su se osjećaji javili? Što je to Petar isplakao u svojim suzama!? Kada pokušam i odgovoriti na ova pitanja počinje me hvatati jeza i siguran sam da ne bih ni htio biti u njegovoj koži.
Kao što sam već naglasio, u Lukinu izvještaju se na poseban način ističe ta Isusova ljubav prema neprijateljima. Na samom početku Isus se dotiče uha velikog svećenika te ga zacjeljuje, na križu moli Oca te govori: Oče, oprosti im, ne znaju što čine!; razbojniku na njegovu molbu obećaje boravak u raju tog istog dana. Svojom ljubavlju i odnosom prema ljudima Isus mijenja njihova srca, čini u njima obrat. Na samome kraju i Satnik priznaje Isusovu pravednost. Je smo li i mi sami spremni i sposobni drugima priznati da su bili u pravu, da su pravedni!? Često nam je problem poniziti se i priznati svoju pogrešku. Razbojnik na križu i satnik se toga nisu bojali. Razbojnik, svjestan svojih pogrešaka traži Isusa oproštenje koje u istom trenutku i dobiva. Biti ponizan, te priznati i tražiti oproštenje, odlika je velikih ljudi. Pouzdati se u Isusa trebala bi biti odlika svih kršćana. On uvijek čeka i spreman je oprostiti u istome trenutku kada to oproštenje zatražimo.
