Kako zna biti mučno i teško pripremanje za susret s odvjetnikom, ekonomistom, glazbenikom, bankarom ili stručnjakom na nekom drugom području.
Kroz glavu nam tada prolaze razne misli: kako ćemo se što bolje obući, kako se ponašati na susretu, hoćemo li izreći kakvu glupost te će nas tada sugovornik odmah eliminirati i više nikada nećemo stupiti u kontakt s njim. Posebno zna biti mučno ako očekujemo posao ili ako trebamo sklopiti važan poslovni ugovor. Vrlo često unaprijed pripremamo određene govorne fraze koje ćemo upotrijebiti u datom trenutku. Nakon pomnog pripremanja odlazimo na dogovoreni susret s popriličnom dozom treme i straha. Unaprijed smo pripremili svoje mišljenje o ljudima s kojima ćemo se susresti, uzdigli ih na neki viši nivo, te tako sebi stvorili nepotrebne probleme.
S druge strane, imamo neke druge ljude za čije se susrete posebno ne spremamo jer nam oni nisu posebno bitni. Često su to puno jednostavniji i prizemniji ljudi, bilo da se radi o trgovcima, komunalnim radnicima ili možda o ljudima koji žive na rubnim skupinama društva. Sve njih promatramo pod nekim drugim svjetlom, stvaramo svoju sliku o njima ne dopuštajući im da sami pokažu tko su zaista.
Kod Isusa situacija je potpuno drugačija. On ide bez pripreme, ne donosi unaprijed govorne fraze, ne stvara unaprijed svoju sliku o onome koga će susresti. On je bez predrasuda.
Ključna stvar u odlomku Matejeva evanđelja današnje nedjelje je ta da Isus ne poziva carinika Mateja, nego „čovjeka zvanog Matej“. On je za Isusa prvenstveno čovjek! Matejevo zanimanje ovdje nije bitno. Isus poziva Mateja, a on odmah ustaje i polazi s Isusom. Zanimljiv je Matejev automatski odgovor i spremnost odziva Isusovu pozivu. Ne zanima ga više posao, ne zanima ga carinarnica. Isusov poziv ga toliko dotiče, jer za razliku od drugih Isus ga ne osuđuje, ne prigovara mu, ne savjetuje ga o promjeni života. Isus samo poziva, a Matej se odziva i tu se rađa njihov odnos. Odnos Boga i čovjeka. Taj odnos se proširio i produbio tako da se nalaze zajedno za stolom, ali ne sami. S njima su Matejeve kolege carinici i grešnici.
Farizejsko pitanje: „Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima“ nije upućeno direktno Isusu, nego njegovim učenicima. Farizeje smeta Isusov odnos s carinikom Matejem i carinicima koji su grešnici, smeta im Isusovo prijateljstvo s njima. Za razliku od njih, Isus carinike ne odbacuje, nego ih smatra bolesnima, jer sam kaže: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima“. Zdravi se ionako nemaju od čega liječiti za razliku od bolesnih kojima je potreban liječnik da bi mogli preživjeti. Isus je liječnik. Jasno, liječniku se treba obratiti, zatražiti pomoć, imati vjere u njegove sposobnosti te mu dozvoliti da nas izliječi. Matej je to dozvolio.
Isus otpušta farizeje koji su pravednici te im govori da prouče što znači: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.“ Čovjeku poput Mateja neće pomoći dodatno odbacivanje, nego milosrđe, suosjećanje. Na mjesto osude Isus stavlja milosrđe koje liječi rane. Farizeji koji susreću ljude sa predrasudama teško mogu čitati Pisma bez predrasuda.
Za razliku od našeg susreta sa odvjetnikom, ekonomistom, glazbenikom ili bankarom, Isus se nije spremao za susret s Matejem. On je pošao slobodan. Nije se posebno obukao, nego je bio u svakodnevnoj odjeći ne zamarajući se nebitnim stvarima. U biti, Isus se i nije pošao susresti s Matejem, nije poput nas zagovarao susret, nego ga je susreo dok je prolazio, onako „usput“.
Što se dešava s ljudima koje mi susrećemo usput, na našem putu do odvjetnika, ekonomista, glazbenika ili bankara? Promijenimo li im život na način da im ga dodatno zagorčamo ili ih razveselimo i vratimo vjeru u život pokazujući da postoji i druga strana medalje?
Na kraju se zapitajmo: „Jesam li ja odvjetnik, ekonomist, glazbenik, bankar ili čovjek koji je spreman pristupiti drugome bez predrasuda?“
S druge strane, imamo neke druge ljude za čije se susrete posebno ne spremamo jer nam oni nisu posebno bitni. Često su to puno jednostavniji i prizemniji ljudi, bilo da se radi o trgovcima, komunalnim radnicima ili možda o ljudima koji žive na rubnim skupinama društva. Sve njih promatramo pod nekim drugim svjetlom, stvaramo svoju sliku o njima ne dopuštajući im da sami pokažu tko su zaista.
Kod Isusa situacija je potpuno drugačija. On ide bez pripreme, ne donosi unaprijed govorne fraze, ne stvara unaprijed svoju sliku o onome koga će susresti. On je bez predrasuda.
Ključna stvar u odlomku Matejeva evanđelja današnje nedjelje je ta da Isus ne poziva carinika Mateja, nego „čovjeka zvanog Matej“. On je za Isusa prvenstveno čovjek! Matejevo zanimanje ovdje nije bitno. Isus poziva Mateja, a on odmah ustaje i polazi s Isusom. Zanimljiv je Matejev automatski odgovor i spremnost odziva Isusovu pozivu. Ne zanima ga više posao, ne zanima ga carinarnica. Isusov poziv ga toliko dotiče, jer za razliku od drugih Isus ga ne osuđuje, ne prigovara mu, ne savjetuje ga o promjeni života. Isus samo poziva, a Matej se odziva i tu se rađa njihov odnos. Odnos Boga i čovjeka. Taj odnos se proširio i produbio tako da se nalaze zajedno za stolom, ali ne sami. S njima su Matejeve kolege carinici i grešnici.
Farizejsko pitanje: „Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima“ nije upućeno direktno Isusu, nego njegovim učenicima. Farizeje smeta Isusov odnos s carinikom Matejem i carinicima koji su grešnici, smeta im Isusovo prijateljstvo s njima. Za razliku od njih, Isus carinike ne odbacuje, nego ih smatra bolesnima, jer sam kaže: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima“. Zdravi se ionako nemaju od čega liječiti za razliku od bolesnih kojima je potreban liječnik da bi mogli preživjeti. Isus je liječnik. Jasno, liječniku se treba obratiti, zatražiti pomoć, imati vjere u njegove sposobnosti te mu dozvoliti da nas izliječi. Matej je to dozvolio.
Isus otpušta farizeje koji su pravednici te im govori da prouče što znači: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.“ Čovjeku poput Mateja neće pomoći dodatno odbacivanje, nego milosrđe, suosjećanje. Na mjesto osude Isus stavlja milosrđe koje liječi rane. Farizeji koji susreću ljude sa predrasudama teško mogu čitati Pisma bez predrasuda.
Za razliku od našeg susreta sa odvjetnikom, ekonomistom, glazbenikom ili bankarom, Isus se nije spremao za susret s Matejem. On je pošao slobodan. Nije se posebno obukao, nego je bio u svakodnevnoj odjeći ne zamarajući se nebitnim stvarima. U biti, Isus se i nije pošao susresti s Matejem, nije poput nas zagovarao susret, nego ga je susreo dok je prolazio, onako „usput“.
Što se dešava s ljudima koje mi susrećemo usput, na našem putu do odvjetnika, ekonomista, glazbenika ili bankara? Promijenimo li im život na način da im ga dodatno zagorčamo ili ih razveselimo i vratimo vjeru u život pokazujući da postoji i druga strana medalje?
Na kraju se zapitajmo: „Jesam li ja odvjetnik, ekonomist, glazbenik, bankar ili čovjek koji je spreman pristupiti drugome bez predrasuda?“
