Gubavac dolazi k Isusu i klečeći moli za ozdravljenje. A moli tako da prepušta sve Onome kojega moli. Stav je to istinskog siromaha srcem. Stav koji ne uključuje princip ponude i potražnje, prvenstvo vremenitoga dobra nad duhovnim, plitku duhovnost baziranu na prolaznom.
Danas, na Šestu nedjelju kroz godinu, slušamo u evanđelju o dirljivom susretu Isusa i gubavca (Mk 1,40-45), dok nam prvo čitanje donosi jedan sažeti uvid, to jest propis za gubavce, kojega se trebaju pridržavati u takvom stanju (Lev 13, 1-2.45-46). I važno je imati na umu taj propis da bi se moglo shvatiti o kakvom se zapravo susretu između Isusa i toga gubavca radi.
Po samome propisu, do njihova susreta uopće nije ni smjelo doći, budući da je gubavcu mjesto izvan zajednice. Čak se čini da u tom slučaju neke druge karakteristike trebaju doći više do izražaja, poput raščupane kose, rasparane odjeće i prekrivanja gornje usne, negoli sama bolest. Sve u svrhu da se zajednica ne kontaminira.
Međutim, taj gubavac dolazi k Isusu i klečeći moli za ozdravljenje. A moli tako da prepušta sve Onome kojega moli. Stav je to istinskog siromaha srcem. Stav koji ne uključuje princip ponude i potražnje, prvenstvo vremenitoga dobra nad duhovnim, plitku duhovnost baziranu na prolaznom. A sam Isus se ganu i ozdravi ga. Toliko se toga čudesnoga dogodilo u jednom kratkom susretu do kojega, po zakonu, nije ni smjelo doći. Znakovita je i volja gubavoga koji je došao k Isusu, ali i volja Isusa koji prihvaća susret i ozdravlja svojom božanskom vlašću. S jedne strane, nalazimo izvrstan primjer čovjeka, koji je po samom svom dostojanstvu objekt božanskoga prava, bilo naravnoga bilo objavljenoga, i na koje se uvijek može prizvati i kojemu se može uteći, bez obzira na zakon donesen ljudskom rukom. S druge strane, Isus gubavoga prihvaća kao takvog. I iz ovoga Isusova stava možemo izvući određene pouke. Prije svega nam se očituje nepovredivo pravo pojedinca u odnosu na zajednicu. Kao što je i u filozofiji jedno princip mnogoga, a ne obratno, tako je zapravo i u samome društvu pojedinac taj koji, življenjem u skladu s onim što jest, a to je u bitnome njegova relacionalnost, budući da je stvoren na sliku Savršenoga odnosa Boga trojstvene ljubavi, formira zdravu zajednicu. Na taj način će i sama zajednica, priklanjajući se u praksi tome principu, dati prostora pojedincu za njegovo ostvarenje, jer je to ujedno i ostvarenje zajednice. Prvenstvo ljubavi nad zakonom, Boga nad čovjekom ne boji se kontaminacije, nego na jedan zapanjujući, ljudskoj logici nedohvatljiv način ulazi u stanje, pa taman i zarazne nečistoće, da čovjeka utješi i učvrsti u onome što on jest – svetište Božje.
I još nešto. Isus se u ovom susretu predstavlja i kao Učitelj. Kroz cijelo Markovo evanđelje proteže se misao tzv. mesijanske tajne, koja se sastoji u neotkrivanju Isusova stvarnoga identiteta – Mesije. Neotkrivanje, dakako, u obliku aklamacije. Ali Isus svoj identitet otkriva svojim djelovanjem, kojim se predstavlja kao onaj koji ima vlast i opraštati i ozdravljati i naučavati. Ne bilo kakvu vlast, nego Božju, jer On to i jest, Onaj koji jest. Istinski učenik je također pozvan, baš kao i gubavac iz današnjega evanđelja, očitovati se prvenstveno u djelovanju koje govori puno više od riječi, koje mogu biti tek izraz jedne neostvarene težnje, a ne činjenično stanje.
U slučaju današnjega evanđelja pokazivanje je usmjereno ka svećeniku, koji u slučaju gube donosi dijagnozu (ali ne i recepte za izlječenje, nego samo preventivne mjere). Mogli bismo to povezati i s onim što danas slušamo u Prvoj poslanici Korinćanima, u kojoj Pavao poziva vjernike da ne budu nikome na sablazan, nego ugađajući svima u svemu koristiti im na spasenje (1Kor 10, 31 – 11,1). Da bi se moglo ugađati svima treba poznavati kontekste istih. Opet nam se potvrđuje važnost djelovanja pazeći na partikularno, što bi se izrazilo onom poznatom uzrečicom secundum loca et tempora. Uistinu nam je potrebno i znanja da bismo uspjeli proniknuti duh, život, običaje, čežnje, radosti i žalosti ljudi kojima smo povjereni. Ali ako to znanje nije prožeto ljubavlju može se vrlo lako pretvoriti u nametanje metoda liječenja koje će „organizam odbiti“, budući da ih „ne prepoznaje“.
