Čitajući ovaj ulomak Ivanova Evanđelja mnogi će svoju pozornost zadržati samo na Tomi zanemarujući ostale bitne dijelove samoga teksta.
Zanimljivo je primijetiti da se događaj odigrava onoga istoga dana kad je Isus uskrsnuo. On nije dugo čekao da bi se pokazao svojim učenicima i potvrdio im glas koji se pročuo o njegovu uskrsnuću. Učenicima nije bilo lako: strahovali su od Židova te se zatvorili u jednu sobu. Tko zna, možda su se bojali da će Židovi i njih progoniti, osuditi, a možda i ubiti. No, strah ne traje dugo. Isus dolazi među njih, razveseljava ih i donosi im toliko potrebni mir. Zanimljivo je primijetiti kako Isus dolazi kroz zatvorena vrata te na taj način govori o jednom novom životu, o jednoj novoj dimenziji koja dolazi s uskrsnućem, o životu kakvog nam je ponekad teško razumjeti. U svemu ovome bitno je primijetiti kako se Isus nije skrio u neki kut nego je stao u sredinu. On postaje središte njihovih i naših života. Svi se mi, poput apostola, okupljamo oko njega i usmjerujemo svoj pogled prema centru - prema Isusu. Navijestivši im mir pokazuje svoje ruke i bok kao neku vrstu dokaza, kao dio svoje povijesti koja je neizbrisiva i koju ne treba ni zaboraviti. On je tu i ona je dio njega. Tako je i s nama. Naša prošlost je dio nas i po njoj smo, ali ne isključivo, poznati, cjeloviti. Budući da je sam poslan od Oca on sada nastavlja neku vrstu tradicije te šalje svoje učenike da krenu u svijet. No, ne šalje ih same nego u njih dahne Duha Svetoga koji će ih pratiti.
Sada dolazimo do teme koja govori o Tomi i koja nam je svima najupečatljivija. Toma postupa onako kako bi postupila većina ljudi. On je osoba koja je realist, koja mora vidjeti, opipati, a možda bismo mogli reći i znanstveno dokazati. Vjera mu se malo koleba. No, nije mu za zamjeriti. Nakon svih događanja teško je sada povjerovati u takvo nešto. On ne niječe kategorički ono što su mu apostoli prenijeli nego želi dokaze svog vjerovanja. Ne može na slijepo. Isus Tomu nije dugo ostavio u kolebanju i nedoumici. Nakon osam dana on ponovno dolazi i ponovno staje u sredinu navješćujući im mir. On želi biti centar i Tomina života, on želi i Tomi navijestiti mir. Ne dozvoljava ni da Toma strahuje. Poput pravog pastira brine se za svoje stado. Nakon što mu je Isus omogućio fizičke dokaze Toma povjeruje i sumnje nestaje. No, Isus ga na neki način malo kori kada mu kaže: "Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!"
Na kraju se samog ulomka govori kako je Isus učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana, ali ova koja su zapisana, zapisana su zato da mi vjerujemo. Mogli bismo se staviti na Tomino mjesto jer je očito da su i nama potrebni dokazi da vjerujemo, jer u suprotnom ova rečenica ne bi stajala u ovome izvješću.
Možemo li se mi poistovjetiti s Tomom i dozvoljavamo li Isusu da nam donese toliko potrebni mir ili radije živimo u strahu? Jesmo li blaženi?
