Često mi plodove svoga truda ne vidimo, pa nam se čini da je sve što radimo uzaludno i da samo gubimo svoje vrijeme. Ova prispodoba nam pokazuje da plodove ne možemo odmah vidjeti.
U evanđelju 16. nedjelje kroz godinu vidimo kako Isus uspoređuje kraljevstvo nebesko sa gorušičinim zrnom. Ono je, doduše, najmanje od svih sjemenki, ali iz njega proizlaze veličanstvena stabla koja ne samo da rađaju novim plodom, nego i pružaju skrovište pticama.
Nije ovdje riječ o poljoprivredi ili nečemu sličnome, ovdje se radi o životu. Isus koristi jasne slike prenoseći nam tako poruku. Mislim da se sami često nađemo u situaciji kada postavljamo pitanja poput: činim li dovoljno i ima li smisla ono što činim? Isus nam daje direktan odgovor na to. Uspoređuje nas sa tim sitnim gorušičinim zrnom. Ne očekuje se od nas da činimo ogromna djela. Na nama je da činimo one sitne stvari, ali s velikom ljubavlju i povjerenjem u Boga.
Često mi plodove svoga truda ne vidimo, pa nam se čini da je sve što radimo uzaludno i da samo gubimo svoje vrijeme. Ova prispodoba nam pokazuje da plodove ne možemo odmah vidjeti te da je češće slučaj da ih nećemo vidjeti, ili da ćemo ih vidjeti znatno kasnije. Istina je da najmanje zrno raste u ogromno stablo, ali je za to potrebno vremena. Tek kada ono uzraste u svoju puninu može hraniti gladne i pružati skrovište pticama.
Tako je i s nama. Sav naš rad i trud neće odmah plodom uroditi. Onaj oko koga se trudimo neće iste sekunde prihvatiti sve što mu govorimo. Zato nam je potrebna strpljivost i ustrajnost. Jednako tako, važno je prihvatiti činjenicu da nije sve na nama. Kada učinimo svoje, kada uradimo ono što se od nas traži, moramo jednostavno pustiti.
Prepustiti sve u Božje ruke znajući da on može više od nas. To je prava vjera. Istina, teško je, ali se to od nas traži. Tek kada sve počnemo raditi s pouzdanjem u Boga, moći ćemo rađati pravim plodovima. Molimo Gospodina da nam daruje pravu vjeru!
piše: fra Robert Kavelj